U Galeriji Milotić u Puli, u petak, 20. siječnja, u 20 sati, otvara se izložba slika 'Veliki Blek, novi pjesnici, prozirni psi i mi, dečki sa Stoje' Andi Pekice. Izložba ostaje otvorena do 2. veljače.
vrijeme: 20.01.2012. 20,00
mjesto: Pula; Galerija Milotić, 43. Istarske divizije 10
Oslikana platna srednjeg formata na prvi pogled govore o intimnim doživljajima prepoznatljivim autorskim rukopisom. To nije daleko od istine. One govore o ateljeu, autorovoj vjeri u sliku, riječ, znak, jezik, čestice koje se kreću brže od svjetlosti (...), ali prvenstveno o kružoku. Slika jest dokument…
Svojim radovima i stavovima spram svijeta umjetnosti, Pekica se vješto izdvaja od projekcije umjetnika kao usamljenog genija koji svojim prodornim seciranjem izokreće utrobu i kožu, izlaže crnu srž suvremenog društva nasuprot pojedincu. On dobro poznaje prozračnost materije i povijest koja se ne ponavlja ciklično, već uporno održava kontinuitet. Povijest koja nije povijest budući da je stalna. Razgovori iz ateljea vodili su se davno prije, vode se i danas, voditi će se i u budućnosti, u drugim ateljeima. Nisu odvojeni od razgovora na ulici ili u kavanama. To je zamrznuti razgovor Čovjeka. Pekica ih bilježi kao što su se uvijek i bilježili. Zato je preslikao i ovaj ciklus o kojemu pišem.
Dakle nove slike koje izlaže uobličene su preslikavanjem ranije spomenutih radova. Izlaže kao da nam govori '(...) ovom izložbom održavam kontinuitet u svom radu', što je svojevremeno izložio Goran Trbuljak. Pekica izlaže izložbu. Na slikama vidimo sebe kako gledamo slike na kojima vidimo sebe kako gledamo slike... Međutim u tom procesu nailazimo na slabašne znakove prijašnjih slika...
Podslikavanje? Poput onoga koje su svojevremeno vršili stari flamanski slikari renesanse kako bi izgradili intenzitet boja? No ubrzo zaključujemo kako podsliku Pekica koristi kao znakove gradeći tako jednu priču, jedan mit po Rolandu Barthesu. Stare slike ispražnjene su od značenja. Ispražnjene su romantike kružoka. Nema više ateljea. Ako ćemo se sporazumjeti, a vjerujem da hoćemo, znak se sastoji od oznake i označenoga kako je predložio Ferdinand De Sosir, uočavamo kako prva slika biva ispražnjena oznake i označenog, te postaje oznaka kod nove slike, novog znaka. Tako Sugovornik više ne stoji kao znak označavajući razgovor koji se vodio u ateljeu, već postaje oznaka u Promatrač i objekt promatranja. Ona prva slika se već desila, a dešavati će se i dalje. Ona postaje image.
Mjesto odvijanja druge slike nije samo ova galerija, niti njegov atelje gdje možemo vidjeti njegove radove. On ne slika specifičnu izložbu. Mjesto koje slika su svi ateljei i sve galerije. To su sve izložbe.
Prve slike bivaju zamijenjene drugim pa trećim. Druge i treće nastaju iz bijelog platna. Druge postaju prvima, Prve postaju trećima. Treće se slike pojavljuju i u većim formatima. Kod njih nam se Pekica smilovao i predložio jasan kod ponašanja – humor i nostalgiju. Iz teksta Olega Šurana
