Ambalažirane vizualizacije

Autori u projektu: Ivanka Anić, Davorka Belac, Marko Cerovac, Enco Erdfeld, Davorka Flego, Romina Gašprotić, Giulijana Gortan, Janko Hekić, Biserka Jurčić, Irina Kivela Ukotić, Ana Krajcar, Jana Prević Finderle, Nada Putinja

Uđemo li ovih dana u Galeriju LG u centru Pazina, glavnog grada Istre, ostati ćemo iznenađeni ponudom. Galerija je ispunjena ujednačenim velikim kartonskim kutijama. I, kad smo pomislili da je to neka suvremena instalacija, otkrivamo da ambalaža nosi sadržaj kojemu je potrebno posvetiti pažnju. Zapažamo da svaka kutija ima špijunku kroz koju, posredstvom leće, otkrivamo sadržaj. Uz ovaj ponuđen nam je još jedan način uvida, a to je mogućnost otvaranja gornje plohe kutije i direktnog uvida. U kutijama otkrivamo prezentacije likovnih radova. Autor ovog dosjetljivog postava je Noel Šuran. Razlog za ovo ukutijavanje artefakata u potpunosti je opravdan razlikom tema i poetika zastupljenih autora. Da je izložba postavljena na standardni način dobio bi se još jedan dosadan, šaren, revijalni pregled. Ovako predstavljeno, svaka od kutija nosi po jedan autorski izgovor.
 
Upečatljivim postavom Noel Šuran inicira propitivanje suvremenog povijesnog i umjetničkog trenutka. Uvriježeni načini pogleda na svijet urušavaju se jedan za drugim. Ideja gomilanja materijalnih dobara koja garantiraju komfor, a koja karakterizira zapadna društvena uređenja, gubi dah. Bankarsko administrativni, socijalno nepravedni sistem nalazi se pred slomom. Za to vrijeme fizičari / filozofi, fraktalima, bozonima i spoznajama redefiniraju realnost. Uz njih su umjetnici. Oni ne mijenjaju svijet revolucijom ali mijenjaju doživljaj okoline i odbacuju načine ponašanja koja su kapitalizam i vjere stoljećima ruku pod ruku zlorabili. Univerzum više ne shvaćamo kao mašinu prema Newtonovoj teoriji već kao polja energija koje se pojavljuju u različitim oblicima. Čovjek, osoba više nije kemijska reakcija već energetski naboj. Likovna i ostale umjetnosti više ne preslikavaju oblike već problematiziraju opće i osobno stanje.

Ovaj projekt započinje kad se Noel Šuran prihvaća napornog posla: od siječnja do rujna 2013. godine, grupu dobrovoljaca navodi na vizualno razmišljanje i doživljaj oblika uz poštovanje osobne 'temperature', nagovarajući ih da napuste formalno podražavanje oblika. Medij je grafička tehnologija.

Iako se radi o autorima koji se ne bave profesionalno likovnim poslom, moramo zaključiti da su postignuti zavidni dometi. Osim očite uložene energije svakog pojedinog autora primjetan je trud, strukovna sposobnost, kreativnost voditelja projekta. Ozbiljan pristup očit je i u plasmanu rezultata. Poput Cornellovog kanarinca, nastalog sredinom prošlog stoljeća, Noel Šuran radove, nastale unutar njegovog edukacijsko energetskog napona, pakuje u kutije. On im daje osobnost lokacije provizorno ih ograđujući od ostatka svijeta. Kao da želi sačuvati njihovu privatnost i trenutak u kojem su bilježeni.

Noel Šuran inventivno prilazi prezentaciji u isto vrijeme poštujući i potičući interes promatrača. On poučavanju a kasnije predstavljanju prilazi kao kolekcioniranju. Bjelina galerijskog mira dijeli se u prostore koji postaju trodimenzionalne skulpture u negativu. Nastale radove on postavlja u područja mini galerija. Svaki autor zapravo ima samostalnu izložbu. Stvoren je niz mikrosvjetova koji su, svaki za sebe, logično uvjerljivi. Strategija ove prezentacije signira snagu „bijele kocke“, kao idealnog miljea za prezentiranje umjetničkih radova. Na provjeri je neutralnost / definiranost prostora uvođenjem jednog u drugi. Kutija je uvedena u galeriju, galerija u kutiju. Galerija je realna, kutija je irealna. Ili obrnuto? Ideja 'bijele kocke' služi kao poprište sučeljavanja.

Prezentirana 'oprema postava' čini snažan znak uvriježenim spoznajama. Nešto skandalozno stvara se u odnosu na tradicionalni pristup prezentaciji artefakta. Postav inicira mnoge asocijacije. Ideju 'ukutijavanja' možemo doživjeti kao izoliranost pojedinca usred čopora, skučenost zbog nametnutih obaveza, nasilno uguravanje u nacionalne ili vjerske okvire. Smještanje u kutije, ladice, foldere uobičajeni je način osiguravanja reda. Izvlačenje kutijičastog oblika iz memorije asocira egzistencijalnim kategorijama. Pregled ovih radova opravdava plasman jer otkriva često propitivanje osobnog, progovara o pristupa životu: kutija - škola, kutija - televizor, kutija - stan da bismo završili također u kutiji - kovčegu. Promatraču s urbanim iskustvom, ova situacija postaje upozorenje na nehumane nastambe mega gradova. Poznata su nam predgrađa u kojima žive ljudi bez identiteta. Kapital, u početku industrijalizacije, pod krinkom napretka dovodi pučanstvo u grad ili u njega uklapa pojedince koji su pred feudalnim gospodarima preživljavanje potražili u urbanom. No, uskoro se profit očituje kao nehuman i koristoljubiv. Povratka nema. Zemlja, imanje je izgubljeno, akterima preostaje prodavanje vlastite radne snage. I, kao što bijaše na početku epohe kapitalizma svjedoci smo da pomamljeni kapital, istim mamcima, i danas nudi ono isto što je nudio nekad: bijednu nadnicu, mala ili nikakva socijalna prava, nemogućnost pritužbe, nemogućnost izražavanja glasa pojedinca. 

Asortiman ambalažiranih vizualizacija čitamo kao izbor iz obilja kojeg percipiramo vezujući ga uz pojedinog autora. Kreativci: Ivanka Anić, Davorka Belac, Marko Cerovac, Enco Erdfeld, Romina Gašprotić, Giulijana Gortan, Janko Hekić, Davorka Flego, Biserka Jurčić, Irina Kivela Ukotić, Ana Krajcar, Jana Prević Finderle, Nada Putinja osobno stavljaju u prvi plan. Ciklus postaje trodimenzionalni dnevnik utisaka / otisaka. Ovu izložbu predstavljam kao konceptualni projekt jer pored likovnih kvaliteta progovara o trenutku sadašnjice. Svi autori imaju iskustvo u likovnim tehnikama. Mentor je uspio uroniti oblikovanje u vrijeme. Pred nama je uobličavanje doživljaja linijama, plohama, matricama do otiska. Raspon rezultata dodiruje doživljenu realnost preko slobodnih promišljanja oblika do čestog postizanja nivoa simbola. Na radovima svih autora pojavljuju se osobne impresije motivima, tehnikom, doživljajem. Zanemarujući njihove dosadašnje rezultate očit je pomak od oblika ka doživljaju. Iako on može biti i slučajan, proces se uvijek memorira u razinama svijesti. Vizualni radovi pozivaju na uviđaj. Eugen Borkovsky