40 godina Zagrebačkog plesnog ansambla

U 40 godina djelovanja Zagrebački plesni ansambl (ZPA) postigao je iznimnu svjetsku reputaciju kao renomirani ansambl suvremenog plesa i od svog osnutka do danas ostao beskompromisan u promišljanju vlastitog umjetničkog izričaja. Stvorio je veliki broj plesača i plesnih stručnjaka koji danas uspješno djeluju u zemlji i inozemstvu. Zavidan kontinuitet rada očituje se i prisustvovanjem na svim važnijim festivalima u zemlji i inozemstvu kao što su; Muzički biennale, Dani hrvatske glazbe, Dubrovačke ljetne igre, Međunarodni dječji festival, Šibenik, Tjedan suvremenog plesa, Splitsko ljeto, Zadarsko ljeto, i drugi. Surađuje i gostuje u svim velikim kazališnim kućama u zemlji i u kazališnim kućama u Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji, Rusiji, Sloveniji, Mađarskoj, Italiji, Portugalu, Litvi, Španjolskoj, BiH, Srbiji, Poljskoj, Meksiku, Egiptu, Koreji i Izraelu.

Konstantno profesionalno educirajući svoje plesače, ansambl kroz suradnju sa renomiranim domaćim, te priznatim stranim koreografima i pedagozima (Kilina Cremona, Francuska; Norio Yoshida, Francuska; Martin Sonderkamp, Nizozemska; Juan Carlos Garcia, Španjolska; Bebeto Cidra, Brazil; Emilio Gutierrez, Španjolska; Alexey Taran, Venecuela; Francesco Scavetta, Italija; Alexis Eupierre, Španjolska; Martine Pisani, Francuska, Sahar Azimi, 2010) podiže razinu svojih produkcija uključujući ih u širi europski sustav. Za poseban doprinos razvoju hrvatskog kazališta Zagrebački plesni ansambl nagrađen je Nagradama hrvatskog glumišta u kategoriji najbolje koreografije i najbolje plesačice 2004., najboljeg plesača i scenografije 2006., te najbolje produkcije za godinu 2008.

Ansambl je i pokretač Festivala plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat, jedinog ljetnog plesnog festivala u Hrvatskoj. Najnoviji projekti ZPA odražavaju želju ansambla za uključivanjem u procese razmjene vještina i znanja kroz partnerske odnose sa beskompromisnim umjetnicima iz europskog kulturnog konteksta.

'Interface' za polazišnu točku istraživanja uzima odnos virtualnog i realnog u našem iskustvu suvremenosti. Činjenica je da je granica našeg iskustva virtualnog i realnog sve poroznija, a iskustvo realnosti vrlo lako može postati ultimativnom iluzijom. Interface preuzima svjetove kompjuterskih igara, njihov grafizam i funkcije, baveći se načinom na koji iskustvo virtualnog afirmira nove potencijale razmišljanja o našim identitetima: poželjnim, fetišističkim, lažnim; mnoštvu identiteta kojima smo naseljeni. Ako slijedimo misao Gillesa Deleuzea, virtualno ne treba suprotstavljati realnom, već aktualnom, dok je realno suprotstavljeno mogućem. U tom smislu Interface propituje što iskustvo virtualnog donosi plesu, prvenstveno senzornom, perceptivnom kazališnom činu. Interface je četvrta cjelovečernja koreografija Snježane Abramović Mlković, velika ansambl predstava za osam plesača. I ovaj puta, gledatelj je pozvan da uđe u visoko teatralizirani, stilski pročišćen plesni jezik, koji pored intelektualnog angažmana nudi i vrhunsku virtuoznost jedne od najpriznatijih plesnih kompanija u regiji.

'Koreografkinja organizira plesni materijal kao niz naoko nepovezanih susreta, koincidencija i interakcija u beskonačnoj struji prolaza. No, te interakcije, slučajno ili ne, formiraju događaje u našim životima. Dramaturgija komada počiva na ideji da percepcija svakodnevnog biva virtualziranom u našem unutrašnjem iskustvu, potrebi da stvaramo male narative ne bi li pobjegli od kaotičnosti i svakodnevice. Plesni materijal kreiran je preuzimanjem i stilizacijom načina kretanja likova iz kompjuterskih igara. Na taj način, plesači oblikuju nove tjelesne identitete, iako u konačnici ne slijede razvoj tih likova.' Saša Božić

'Porijeklo zvukova u predstavi 'Interface' seže od vinilnog šuma i pucketanja, antiknog generatora zvuka i neshvaćenih mikro simfonija,  do raznih terenskih snimki iz vlastite arhive (Sven Jakir: dekodirani glas) i ponešto tuđih (Mario Rizzi: 'Vukovar Soundscapes'). Eksterni materijali uključuju jazz standard 'These foolish things' u interpretaciji Elle Fitzgerald, fragmente glazbe Lullyja i Leoncavalla, Vivaldijevo 'Proljeće', 'Valse Sentimentale' Čajkovskog u izvedbi Clare Rockmore te kratki fragment zajedničkog neobjavljenog 'sessiona' snimljenog sa gitaristom Draganom Pajićem Pajom u klubu Mama, u koji sam naknadno intervenirao sa perkusijama.' Višeslav Laboš