Preskočite na glavni sadržaj

3D graffiti - izložba Krešimira Budena

U Galeriji Vladimir Filakovac, Zagreb, u ponedjeljak, 9. rujna, u 19 sati, otvara se izložba grafičkog dizajnera Krešimira Budena, pod nazivom '3D graffiti'. Radovi se mogu razgledati do 26. rujna.
vrijeme: 09.09.2013. 19,00
mjesto: Zagreb; Galerija Vladimir Filakovac, Narodno sveučilište Dubrava, Dubrava 51
url: http://www.ns-dubrava.hr
U jednom e-mailu prije tri godine, Krešimir Buden uzbuđeno mi je pisao: 'Nakon 15 godina maštanja i odgađanja, a deset dana rezanja, kitanja i šmirglanja, master-piece je napokon na zidu – 3D graffiti instalacija izlazi iz zida u Branimirovoj.' Ova Krešina poruka podsjetila me na poznatu anegdotu s Picassom kada je, po narudžbi američkog posjetitelja, na brzinu nešto nažvrljao na papir i za taj crtež zatražio 5000 dolara. Amerikanac je bio zaprepašten: 'Vi, gospodine, za deset sekundi crtanja, tražite 5000 dolara?' Picasso je mirno odgovorio: 'Varate se. Ovaj crtež nastao je nakon 70 godina plus deset sekundi umjetničkog stvaranja!' I doista, Krešimir Buden alias 2Fast može mirne duše parafrazirati Picasovu misao. On je, s kunsthistoričarskog stajališta jedan od rijetkih, umjetnički preživjelih veterana zagrebačkog graffiti-arta.

Gradske fasade počeo je oslikavati još kao tinejdžer, u drugoj polovini 80-ih godina, kada su Zagrebom tumarali danas već zaboravljeni pioniri hrvatskog hip-hop pokreta i graffiti-arta: Zulu, Ramzes, Keops, Dr. Scratch, The Ghetto Breakers i mnogi drugi. Ti nekadašnji kraljevi i faraoni našeg graffiti-arta danas čuče po periferijskim birtijama i uz pivicu prepričavaju mladenačke avanture ili su, pak, etablirani građani srednje generacije koji u donjim ladicama svojih ormara skrivaju fotografije i sketch bookove svojih tagova i pieceva.

2Fast pripada onoj manjoj skupini graffiti-art populacije koja svoje mladenačke frustracije i potencijale nije zadovoljavala samo brzim i lakomislenim vandaliziranjem javnog dobra, nego je završio Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn te se zaposlio u struci još kao osamnaestogodišnjak. U tom smislu, on se, stigavši s druge strane ograde uklopio u način razmišljanja akademski školovanih umjetnika, primjerice, Keitha Harringa ili Jean-Marie Basquiata koji su se inspirirali kreativnom energijom graffiti-art naturščika te od njih preuzimali estetske obrasce i stilske elemente ovog umjetničkog smjera.

U tom procesu počele su se granati osnovne distinkcije unutar graffiti-arta: prvu je predstavljala paralelna egzistencija njegovih dviju grana: one estetizirane, koja je u New Yorku a, ubrzo zatim, i u velikim europskim prijestolnicama, s kućnih fasada ili vagona metroa, prešla u prostore mainstream galerija i one divlje, ali autentične, u kojoj je formalno umjetničko obrazovanje i dalje nadomještao adrenalin protuzakonite avanture i/ili socijalna frustracija grafitera.

Druga, jednako važna distinkcija bila je ona koja se stvorila između izvornog tagiranja (ispisivanja svog pseudonima) kao javnog upozorenja protivničkim skupinama da su zašle u tuđi teritorij i njegove postupne transformacije u kompozicije (piece, throw-up) koje više nisu puko upozorenje Ovo je moj teritorij!, već sredstvima likovnog izražavanja pokušavaju uspostaviti komunikaciju s ostatkom društva iz čega nastaje i likovni pravac širi od graffiti-arta, tzv. ulična umjetnost ili street-art. Na globalnoj razini, taj novi umjetnički stil, bolje reći, fenomen personaliziran je, nesumnjivo, u liku i djelu glasovitog britanskog street-artista Banksyja.

U navedenom četvrtstoljetnom grananju i umjetničkom sazrijevanju izvornog graffiti-taga, u punoj mjeri sudjelovao je i Krešimir Buden – 2Fast. Kao grafiter obišao je čitavu Hrvatsku i dio Europe i pritom rado kaže kako nije izbjegao „Ni nagrade niti kazne“. Unatoč umjetničkom nomadizmu, ostao je zainteresiran za svoju mladenačku ljubav – produkt dizajn, ali i prizemljen poslovnim obvezama i stogim standardima što se nameću profesionalnom grafičkom dizajneru. Krešimir Buden davno je prevladao razliku između spontanog, izvornog graffitiarta i akademskog, umjetničkog stvaranja pa kada se zainteresirani promatrač nađe pred njegovim trodimenzionalnim objektima, prva asocijacija nije graffitiart nego su to, primjerice, organske strukture Josipa Diminića iz 70-ih i 80-ih godina prošlog ili, možda, one školjkaste forme te nešto recentnije linearne skulpture Nikole Koydla, iz prvog desetljeća ovog stoljeća. (…)' dr. sc. Darko Bekić