Izložba 'Naši jezici' održava se od 31. listopada do 13. studenoga u dubrovačkoj Galeriji Flora. Radove izlažu Danijela Bagarić, Alem Korkut i Ivana Pegan.
vrijeme: 31.10.2026. - 13.11.2026.
mjesto: Dubrovnik
'Život nas oblikuje na načine koje često razumijemo tek s odmakom. Mjesta u kojima živimo, ljudi koje susrećemo i okolnosti u kojima se zateknemo ostavljaju tragove u našem govoru, pamćenju i načinu na koji gledamo svijet. U radovima Danijele Bagarić, Ivane Pegan i Alema Korkuta ti tragovi dobivaju različite oblike: rečenice, svjetlosne otiske i reljefe koji nalikuju pismu.
Danijela Bagarić piše o životu koji živi i onima koje je mogla živjeti da su se okolnosti drukčije posložile. Odlazak iz Bosne u Austriju u njezinim se tekstovima otvara kao pitanje jezika, pripadanja i vlastitih mogućnosti. Rečenice su rezultat dugog promišljanja o iskustvu i njegovim posljedicama. Urezane u bijelu uljanu boju otkrivaju plavu podlogu, kao da misao prolazi kroz slojeve vremena prije nego što postane vidljiva. Uz tekstove na zidovima, umjetnica predstavlja i malu bijelu knjigu. Njezin intimni format poziva na osobno čitanje. Rukopis na hrvatskom i njemačkom jeziku povezuje dva jezika njezina života, dok meki trag grafita unosi u knjigu osjećaj krhkosti i promjene.
Ivana Pegan na rezidenciji u Zagrebu prati jutarnje svjetlo i promjene koje ono donosi u prostor. U cijanotipijama spaja fotografije iz vlastite arhive, sjene i obojene površine. Prazna stolica, detalji tijela i drugi fragmenti susreću se u slikama koje nastaju iz pažljivog promatranja i intuitivnog povezivanja. Svaki je otisak vezan uz određeni trenutak, mjesto i trajanje izlaganja suncu. Radovi tako čuvaju nešto od iskustva koje je pripadalo samo tom vremenu.
Alem Korkut u
Abecedi glosolalije istražuje govor koji nastaje kroz spontane glasove i slogove, a u religijskom se kontekstu povezuje s duhovnim zanosom, dok ga psihologija i lingvistika opisuju kao pseudojezik
. Princip nastajanja tog nemuštog govora je sličan onome koji koristi Korkut izrađujući svoju abecedu: kontrola nad procesom se svodi samo na ideju, oblikovanje je prepušteno nepredvidivosti. Kao što govornik u glosolaliji zaobilazi racio i dopušta da kroz njega teče neartikulirani glas, tako i kipar zaobilazi kalup, prepuštajući užarenom aluminiju da slobodno poteče i samostalno reagira na tlo. U oba slučaja, svjesni je um tek pokretač procesa, dok konačni oblik (bio on zvučni slog ili metalni reljef) nastaje u trenutku potpunog prepuštanja slučaju. Metal se oblikuje u dodiru s tlom, stvarajući znakove koji prizivaju pismo i govor te istodobno ostaju otvoreni za osobno čitanje.
Svo troje razvijaju suzdržan likovni jezik, no ipak svaki na svoj način dolazi do intenzivnog izraza. Danijela Bagarić promišlja identitet kroz rečenice, Ivana Pegan povezuje slike, svjetlost i sjećanja, a Alem Korkut prepušta metalu da u dodiru s pijeskom pronađe svoj oblik. Njihovi su postupci različiti, ali u svima se osobno iskustvo pretvara u nešto što možemo vidjeti, čitati ili osjetiti. Svaki rad otvara drukčiji način gledanja, a značenje se nastavlja stvarati i u susretu s onim tko ga promatra.' - Dora Lučić
