Natalia Borčić: 'Na trgu, ispod sata'

Na trgu, ispod sata
 
Postoje punktovi grada koji vrve susretima, zagrljajima, suzama, uzdasima i nemirom. Susresti svoje JA s tuđim TI, jedno je od najljepših i najtraumatičnijih ljudskih iskustava jer JA nastaje jedino u dodiru s TI; u kojem postajući JA, ja govorim TI.
 
Dijalogika Martina Bubera prva je asocijacija na nove radove Natalije Borčić koji, usprkos ili unatoč rođenju njezine kćerke, dobivaju smislenu zaokruženu ozbiljnost i u likovnom i u tematskom polju. Njezino promišljanje o Drugome i o tom kobnom ili gotovo svetom susretu s Drugim materijaliziralo se u mozaičkoj cjeline koja funkcionira kao niz zasebnih tematika ostvarenih u drvenim kockama po kojima je umjetnica slikala akrilom i tušem. Scene zauzimaju po četiri drvene kocke (12 x 12 cm) različitih debljina čime se stvara neobična kombinacija smirene te istodobno vibrantne dinamike.
Borčić ne daje prostora filozofiji J.P. Sartrea jer kod njega nema mjesta za drugost budući da u njegovim postavkama nedostaje odnos. Ona, baš kao spomenuti Buber pokazujem stvarnost, pokazuje nešto od stvarnosti, nešto što nije ili je malo viđeno. A što je to malo viđeno u onom susretu ispod sata od kojeg se drhti ili od plača ili od smijeha ili se ostaje indiferentan?
Natalia je, kao odrasla i misleća umjetnica svjesna problema današnjeg čovjeka koji je upućen na sebe više negoli na išta drugo na svijetu; kojemu obitelj kao zajednica ne predstavlja vrijednost već teret od kojeg se želi spasiti i od kojeg uzaludno bježi. Natalia promatra i bilježi. Ona ne moralizira niti proziva, ali je duboko svjesna da individualizam koji hara svijetom nije recept za uspjeh već „revolucija“ koja jede svoju djecu. Fini detalji prstiju na rukama koje se dodiruju, prepliću ili ostaju bez dodira, scene tihog zagrljaja ili bučnog prigovaranja kao i umiljatog udvaranja naslikane su u maniri stripovskog kadriranja koje se kreće od jednostavnog krokija preko nešto složenije skice da bi se ponegdje prelili u vrlo konkretan trenutak iz nekog filmskog scenarija.
U svim ovim procesima susretanja Nataliju Borčić zanima kako se tijela ponašaju, kako ona progovaraju svojim nijemim jezikom dok roditelji razmjenjuju nježno dječje tijelo ili dok se starci podupiru lagano rukom ispod lakta dok odlaze u daljinu. Purpur i grimiz zagasite jeseni i njezini duboki vinski tonovi koji se kombiniraju s nature bojom drva, plavom i crnom pridonose povremenom osjećaju tjeskobe, oslobođenja ili radosti.
Natalia Borčić ljudsku realizaciju ne nalazi dakle u čovjeku samome, nego izvan njega samoga. Ona o bližnjem razmišljao kroz prizmu otuđenosti i samoće kao i kroz intrinzičnu potrebu da se čovjek ostvari u toplom odnosu s drugim ili u odnosu na drugoga. Osim što je fino ontološki slojevit, ovaj je ciklus Natalije Borčić domišljat u svojoj pojavnosti.
Ona namjerno ne poništava godove na drvenoj površini na kojoj stvara (četiri drvene kocke čine puni krug godova i ujedno jednu likovnu cjelinu). Oni su kod za čitanje tog začaranog kruga između generacija u kojem se isprepliću i u cikličnom ponavljanju objavljuju neki isti ili slični obrasci ponašanja koje usvajamo još kao djeca. Ponekad nesvjesno, a ponekad svjesno određene obrasce ponašanja prihvaćamo zdravo za gotovo. Upravo zato Natalia želi istaknuti kroz svoja djela kako se upravo u našim susretima najviše zrcale ti naučeni obrasci. Ponekad posve korisni, a većinom nadasve opterećujući ti se obrasci u Natalijinim minijaturama čitaju u zagrljajima kao i u zijevanju te očajničkom pridržavanju glave koja tone u samoću dok na trgu, ispod sata iščekuje – Drugoga.  – Anita Ruso

https://www.samobor.hr/