Riječ redatelja o predstavi:
„Otkad sam otkrio djelo genijalnog Aristofana koji za mene ostaje izumitelj komedije, obožavam Lisistratu, sviđa mi se oduvijek.
Još je uvijek Aristofan neprikosnoveni majstor. I suvremen!
Čini se nevjerojatnim koliko je njegov tekst aktualan i prilagodljiv gotovo 2.500 godina nakon što je napisan. Jedno od osnovnih polazišta velike komedije je upotrebljivost, a malo je tekstova koji su tako prilagodljivi kao Lisistrata. Pokatkad Lisistrata čak nalikuje stand up komediji s malog ekrana.
Sam nas je Aristofan podučio: napisani je tekst samo osnova u koji naknadno treba unijeti svakidašnjicu, vijest koja se netom dogodila ili ogovaranje iza ugla. Zamišljam ga u atenskim uličicama, s čašom vina u ruci, kako iščekuje idući trač. Jer, ako djelo opstaje, opstaje i banalnost svakodnevna čavrljanja, opstaje i "priča se…", i "što ima?".
Snaga velike komedije uspijeva povezati banalnost sa svetim, sićušnu smicalicu s velikom poviješću, okrutnosti računovođa sa snagom smijeha ljudi koji ne računaju. Smijeh i humor sve probavljaju.
Komedijaši znaju da pričaju istinu i to ih čini jakima, puno jačim od pravila, od onoga što bi trebalo uraditi. Komedija dopušta činiti ono što se ne bi smjelo, jača je od cenzure (dobar se geg ne može se zaustaviti, prepričava se makar kriomice).
Komedija nikad ne može biti nepristojna, dakle, sama je po sebi dobra. Jednako tako, sama je po sebi inteligentna, jer za humor, za smisliti pravu šalu, potrebna je pamet (dok je za tragediju dovoljna vlast).
Komedija je, također, sama po sebi istinita, budući da nam pokazuje ono što ne valja, smiješeći se, namigujući nam.
Komedija slabe čini pobjednicima, koji ipak, shvatili smo, nisu nemoćni. Kad bi se svi počeli smijati i ismijavati moćnike ovoga svijeta, one iza obrazaca, pečata, dozvola, hijerarhija, procedura koje treba poštovati, nepotrebne birokracije – što bi oni radili?“
