Izložba fotografija '4 fragmenta'

MARIO KOCIPER, NEVENKA MIKLENIĆ, ŽELJKO PLAŠČ I DAVORKA TRBOJEVIĆ
4 fragmenta – 19. 2. – 15. 3. 2018.
Fotogalerija Dubrava, Dubrava 51 a
Otvorenje izložbe: ponedjeljak, 19. veljače u 19.00 sati


 (Mario Kociper, Svaka ptica svome jatu, 2013.)
4 fragmenta

Značenje riječi fragment odgovara osjećaju koji poput sjene prati suvremenog čovjeka.
Bez mogućnosti sagledavanja cjeline, ostavljen djelomičnoj istini, zaveden lažnim predodžbama, rastrgan suprotstavljenim informacijama, u nemoći povezivanja svojih vitalnih dijelova: srca, uma i tijela, čovjek današnjice vidi fragmentalno.
Fotografija sama po sebi bira fragment iz sveukupnosti svijeta koji nas okružuje i gledati kroz okvir fotoaparata postupak je čuvanja procesa percepcije. Bilježimo ono što vidimo, vidimo ono što znamo. Vid i uvid tijesno su povezani i izraženi u mediju fotografije.
U svom Eseju o fotografiji, Susan Sontag upravo piše o složenoj ulozi fotografske slike kojom stvaramo “duplikat” svijeta i čini nam se dostupniji nego što je. “Sakupljati fotografije znači sakupljati svijet”. Dakle, želimo tražiti i potvrditi stvarnost, iskusiti svijet (i sebe) kroz sliku. A upravo smo više nego ikada do sada preplavljeni i ovisni o slikama (“image-junkies”).
U tom istraživanju stvarnosti  i sebe mogu li se spojiti 4 različita svijeta, uvida i pogleda? Mogu li se u razbijenom svijetu pronaći dodirne točke? Trebaju li? Jesmo li fragmenti istog ili sličnog viđenja?
Autori se predstavljaju crno-bijelom digitalnom fotografijom. I upravo ta ne-boja govori o njihovom osviještenom opažaju i doživljaju: od trenutaka u svijetu koji nas okružuje, do ljepote prirode, od trenutaka predstava, do predstavljanja predstava. Od figurativnog (slikarski rečeno), do apstraktnog, autori progovaraju slikovno, jer “mogu komunicirati samo slikama” (Van Gogh). U trenutku kojeg bilježi fotografija otvara se jezik mišljenja i likovnosti izražen kroz – suprotnosti. I to je ono što priča priču bez riječi.
Na fotografjiama Maria Kocipera suprotnosti su naglašene fotografiranim riječima. Njegovi prizori pronalaze dva pola jednog tik do drugog (mladost-starost, mladenka-časna, staro-novo, nježnost-grubost itd.) i baca nas u dubinu procjepa i u potragu za izgubljenom ravnotežom. Ono što tamo nalazimo je svjež i duhovit uvid. Na utabanom tragu Bressonova “odlučujućeg trenutka”, Kociper bilježi život oko sebe govoreći o prepoznatljivom svijetu koji se tiče (i dotiče) nas samih.
Ljudski lik (muški, ženski, dječji) nalazimo na fotografijama Željka Plašča. Lik je često sam, možda usamljen u svojoj okolini, a možda i nije. Blizu ili daleko, likovi ne gledaju prema fotoaparatu kao da fotogaf nije primijećen niti su svjesni njegovog prisustva. Dakle, u tom samotnom svijetu Plašč nalazi mjesto svjedoka, bivajući s njima u toj situaciji (kiše, mećave, odmora, šetnje, posjete…) i takav trenutak postaje “mjesto” (dokazanog) prisustva i kao da govori “bio sam tu”. Naizgled slučajan prizor dobiva opće značenje proživljenog doživljaja, ali i dublje  simbolike.
Svjedočeći trenutke čovjek će pogledati prema nebu, tražeći ili nalazeći odgovore. Davorka Trbojević upravo je to učinila u novom ciklusu fotografija Dodir neba. Hodajući prirodom otkrila je krošnje od oblaka i oblake nalik krošanjama. Naglašena grafička izražajnost nastavak je fotografija Kad priroda slika, u akromatskoj skali. Kako je motiv prirode stavljen kraj motiva arhitekture, tako se (ra)stvara poveznica (ne)vidljive strukture koja ih povezuje. Bez čovjeka u kadru pogled u nebo zapravo je pogled unutra simboliziran u cvijetu.
Nevenka Miklenić bilježi fotoaparatom motiv scenografske mreže od žice. Prostorni crtež koji je primijenjen u predstavi, sada postaje nosilac poruke u fotografskom mediju. Iz jednog svijeta u drugi, prenosi se poruka životne mreže koja prepliće, zapliće, slaže i petlja naše životne trenutke. Naglašen likovni govor crne, bijele i sive, nosi u sebi autoričino iskustvo grafičkih tehnika. Izdvajajući detalje likovno scenografskog rada (raz)otkriva se “stvarnost” fotografske slike u  prepletu crta, ploha, tonova, svjetla i sjene, puštajući promatrača da se zaplete u vlastiti svijet asocijacija.
Ulomci i detalji u svakom od pojedinih svjetova čine novu cjelinu izložbe. Bez ustupaka drugima, svojim radovima autori su pridonijeli zajedničkom događaju. Iako su “prisvajali” motive svijeta oko sebe, autori su odškrinuli vrata onom nevidljivom, kojemu fotografija može biti samo putokaz. (Nevenka Miklenić, prof.)