Preskočite na glavni sadržaj

U staklu zajedno / Anton Vrlić i studenti Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu

Povodom obilježavanja 29. godišnjice Muzeja i 15. godišnjicu djelovanja kolegija 'Tehnike i umjetnost stakla' na ALU, u četvrtak, 14. srpnja, u 20 sati, u Muzeju Mimara, otvara se izložba 'U staklu zajedno – Anton Vrlić i studenti Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu'. Izložba  ostaje otvorena do 1. rujna.
vrijeme: 14.07.2016. 20,00
mjesto: UK
url: http://bruketa-zinic.com/
U povodu 15. godišnjice postojanja i intenzivnog djelovanja kolegija Tehnike i umjetnost stakla na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu organizirana je izložba kojom su na jednome mjestu zajedno predstavljeni kreativni dosezi studenata i njihova dugogodišnjeg profesora u tom jedinstvenom mediju. Prošlo je već 15 godina, a čini se kao da je bilo jučer… Naime, 2002. godine, na inicijativu tadašnjeg dekana ALU-a slikara i scenografa profesora Zlatka Kauzlarića Atača, pri Odsjeku za slikarstvo osnovan je izborni kolegij Tehnike i umjetnost stakla. Kolegij su kao neobvezan mogli odabrati studenti svih Akademijinih studijskih programa.


Kolegij od njegova osnutka do danas kao vanjski suradnik ALU-a kontinuirano vodi umjetnik i profesor Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci Anton Vrlić. Na ovoj su izložbi uz izbor studentskih radova nastalih u sklopu kolegija ravnopravno predstavljeni i radovi profesora i nositelja kolegija jer su svi oni, kako govori i sam naslov izložbe – „u staklu zajedno“. U tekstu ću dati samo opći osvrt na umjetnost stakla kojemu su zajedno posvećeni, kako tehničko-tehnološkim procesima rada, tako i kreativnim dostignućima unutar kojih su se okuša(va)li.

Staklo je kao materijal u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti (nakon Drugoga svjetskog rata) najdosljednije obrađivao umjetnik i profesor ALU-a Raoul Goldoni, svjetski priznati suvremeni oblikovatelj stakla, čiji je student bio i današnji profesor Vrlić još davnih 1980-ih godina, baš kad je Goldoni bio na samom vrhuncu karijere kao umjetnik stakla. Ono što je bitno naglasiti jest činjenica da su, osim u tradicionalnim tehnikama obrade i dorade stakla, mnogi umjetnici stakla stvarali i eksperimentirali u području crtačkih, slikarskih, kiparskih te prostornih mogućnosti kreativnih procesa oblikovanja. Tako mogu konstatirati da na ovoj izložbi zamjećujem raznovrsne interese studenata različitih generacija za oblikovanjem stakla u svim disciplinama i kreativnu pluralnost ideja u sferi poetika i tehničkih dostignuća – tvorevina od stakla. Djela gotovo svih tih mladih autora zrače monumentalnošću ili barem elementarnom snagom i energijom.

Tijekom nastave studenti su se upoznali s različitim vrstama stakla te s tehnikama njegove obrade i dorade, pa stoga na izložbi razgledavamo umjetnine nastale od staklenog krša, industrijskog float stakla, ambalažnoga, optičkoga ili kristalnog stakla. Tehnike obrade vrlo su različite: neka od djela nastala su hladnom obradom rezanjem, brušenjem i poliranjem ili pak graviranjem na staklu, dok su druga izvedena toplinskom obradom u tehnikama grisaille slikanja na staklu polutonom, najčešće pri izradi vitraja, pa sve do termičke obrade taljenjem u peći, u za to pripremljenim kalupima. Rjeđi su radovi izrađeni tehnikom puhanog stakla. Neke su staklene bravure oblikovane i tehnikom hladne obrade pjeskarenjem, a druge fuzijom obojenoga ili bezbojnog stakla. Izvrsne skulpturalne forme sa slikarskim efektima (kada su oslikane) asociraju na mnogobrojne stilove moderne i suvremene umjetnosti, najčešće na tragu apstraktnih nastojanja, a svaki pojedini kreativni stvaralac u staklu oblikuje sebe na način na koji se inače stilski samosvojno izražava u slikarstvu, kiparstvu ili izradi grafika (tradicionalnih ili kompjutorskih). Neki su radovi, da bi dobili na izražajnosti, potpomognuti umjetnom led rasvjetom. Među najzanimljivijim su ostvarenjima djela u tehnici zvanoj pâte de verre (prevedeno kao staklena pasta), vrlo zahtjevnoj tehnici taljenja stakla u peći, na temperaturama od 850 do 900 oC. U toj su tehnici izvedene i neke zanimljive umjetnine profesora Vrlića.

Prezentirani radovi redovito odražavaju senzibilitet mladih, koji eksperimentiranjem s materijalima te kroz radoznalost i igru ne samo da svladavaju staklo kao materijal nego i iskazuju energijom nabijenu kreativnost. Ima radova koji svojom suptilnošću plijene pozornost, ističu se svojom ljepotom, posebice oni s iscrtanom profinjenom linearnom strukturom na površini, dok se drugi, osim ljepotom, odlikuju i duhovitošću, poput radova od prerađenih i u skulpturalnu formu transformiranih boca. Vitraji su različitih tema i sadržaja, i izvrsni su. Bojom i oblicima te naslikanim formama najčešće su figurativni, redovito reducirani na bit figure, a pokazuju inventivnost brojnih mogućnosti svakoga pojedinog autora. Ne može se više reći da ti mladi studenti/umjetnici obećavaju jer su u izričajima već prilično zreli, kako u poznavanju i svladavanju različitih vrsta tehnika, tako i u realizaciji svojih osebujnih ideja. Njihov je talent nesporan, a radovi kvalitetni pa možemo zaključiti da je budućnost mladog kolegija Tehnike i umjetnost stakla svijetla.

Za kvalitetu studentskog rada i uradaka u staklu svakako je zaslužan profesor Anton Vrlić, koji svojim entuzijazmom sve ove godine vodi studente kroz tajne stakla i mogućnosti njegove obrade. I on je umjetnik koji je, istražujući medij stakla, tijekom proteklih dvadesetak godina stvorio brojne umjetnine. Vrlić se već afirmirao i dokazao kao vrstan slikar. U načelu apstraktni umjetnik, no točnije bismo ga zapravo mogli smjestiti u poetiku enformela. Njegove slike imaju jake, višeslojne nakupine materijala, bogatog su pigmenta i jake geste, tako da mu je bliska materičnost slike. Stoga nije trebalo mnogo da putem medija stakla krene i u nove eksperimente s drugim materijalima i materijom (primom). Već je prije toga počeo eksperimentirati u keramici, što pokazuje njegovu sklonost volumenu, tj. skulpturalnom promišljanju. U mediju stakla počeo je eksperimentirati još za studentskih dana, kada je napravio prve slike na čijoj površini kolažira komade staklenog krša (vidljivo u djelu Portret moje kuće iz 1982.).

Dobivao je „konkretne strukture s fluidnim poluprozirnim oblicima stakla koji su stvarali forme u kojima tvarni kontrast opstoji kao osnova asocijativnoga nazivnika djela“1. U svojim je umjetninama u staklu ponajprije ostvarivao slikarski dojam. Fluidno širenje svjetlosti i boje proizlazi iz Vrlićevih akvarela. Ta je tehnika poslije, na djelima u staklu, utjecala na njihov izgled i vizualni sadržaj u tehnikama vitraja i fuzije. Kasnije je u nekim ciklusima radio i na način geometrijske apstrakcije, s naglašenom „suprematističkom čistoćom“2. U staklo je najčešće sustavno unosio svoja slikarska iskustva. U svojim se ciklusima različitim postupcima i tehnikama bavi istraživanjem medija. Na početku karijere u vitrajima tehnikom grisailla nastaju djela Rastegnuti prostor i Hvatači svjetla, dok su Sakupljači svjetla izvedeni od staklene paste i poliranjem. Staklene njive uprostoreni su objekti s dodatkom led rasvjete, na kojima luminozni prodori i prosijavanja pozadine te njezino asimiliranje s materijom vode dematerijalizaciji oblika i postupnom razbijanju površine. To se počinje manifestirati kao iluzija, vizualna fantazmagorijska čarolija. S tim kvalitativnim sadržajem koji oplemenjuje njegov istraživački nerv Vrlić realizira djelo Izolirani komad zemlje, izvedeno u optičkom staklu. Stakleni pečati bojani su optički krš, Vrata raja staklene su ploče ostvarene fuzijom, kao i rad Dobro jutro, Sunce.

Stakleni niz tirkiza napravljen je od rezanoga i poliranog kristala, 29. komad periferije i Crveni Janus napravljeni su od staklene paste; Crno-bijeli svijet djelo je od taljenog kristala, a Dekompozicija vaze svjetiljka je izvedena od rezanoga i poliranog kristala, kao i Plavi pladanj, dok je Nedovršena forma nastala u tehnici staklene paste. Nabrojili smo mnoga Vrlićeva djela i načine na koje su realizirana jer držimo da smo time predstavili širinu interesa, vrsno poznavanje medija, kao i plodno stvaralaštvo našeg profesora i umjetnika stakla. Većina radova potpuno se odmiče od mimetizma, od imitacije prirode, kao i u Vrlićevu slikarstvu, pa se medij stakla postavlja kao transparentni nosilac kromatskih naglasaka, mogućih kontrasta i međusobnih prožimanja. Vrlićeva je produkcija u staklu iznimno složena, artistički zahtjevna, krajnje vizualno i haptički visokokvalitetna te nema sumnje kako je riječ o majstorstvu vrijednosno ekvivalentnome dobrom crtežu, slikarskom djelu i kiparskom ostvarenju. dr. sc. Enes Quien
Više o izložbi - ovdje