Facetraits Davora Schunka

'U trenutku kad sam u petak, 21. studenoga 2010., točno u 18 sati, na svom MacBooku pritisnula tipku enter i tim sudbonosnim potezom s napuštenog otočića Srakane Male otvorila 'prvu globalnu izložbu fotografija' Arhennale, virtualnoj je zajednici premijerno predstavljen i prvi crtež iz ciklusa 'Facetraits' zagrebačkog multimedijalnog artista Davora Schunka. Naime, autor fotografija Arhennala Zaneto Paulin, za različite je promotivne aktivnosti tog našeg zajedničkog koncepta, baš od Schunka naručio svoj novi portret. Dogodilo se to prigodom jednog od Paulinovih dugometražnih teturanja Internetom (tijekom kojih, praveći se da marljivo radi nešto od značaja za budućnost čovječanstva, zapravo potajno gleda nogometne utakmice ili prekapa po opskurnim glazbenim siteovima u potrazi za novim islandskim kompozitorima, australskim ambijentalnim simfonijama, norveškim nu-jazz pjevačicama japanskog podrijetla ili pakistanskim transritmičkim fanaticima!), kad je u privremeno uskrsnulom lucidnom trenutku na FaceBooku spazio jedan Schunkov crtež i zamolio ga da u toj maniri načini i njegov portret.

Rezultat je za Paulina bio toliko intrigantan da je nedužnom autoru euforično signalizirao kako bi, nastavi li portretiranjem svojih prijatelja na FaceBooku u tako stiliziranoj izvedbi, mogao stvoriti čitavu jednu atraktivnu art kolekciju te mu je usput preporučio i efektni naziv za taj budući projekt: 'Facetraits!' Inače, etimološki promotreno, korištenje te kovanice zaista je vrlo prikladno jer spretno združuje termine facebook i portraits, precizno signalizirajući ne samo inspirativno izvorište Schunkovih crteža nego i njihov optimalni ambijent.

Uočivši da pojavljivanje sve većeg broja stilski konzistentno izvedenih portreta naprosto dramatično povećava njihovu uvjerljivost i originalnost, zaključila sam da je riječ o moćnom dostignuću, gotovo novom žanru na širokom području suvremenog crteža; tehnološke mogućnosti i svježa rješenja što ih Schunk prezentira, revidiraju u nekoj mjeri i naše poimanje portretiranja pa i samog postupka crtanja u aktualnom, tako virtualnom 21. stoljeću (prema našem diskretnom zapadnjačkom načinu brojanja).  

Nakon prvog vala 'Facetraita' koji je rezultirao razumljivom euforijom tijekom koje su mnogi autorovi prijatelji umjesto vlastitih fotografija postavili Shunkove crteže kao legitimne slike za svoje FaceBook profile, Schunkov ingeniozni crtači koncept razmahao se potom na portretima najrazličitijih likova koje nije nikad niti vidio niti upoznao, ali je upravo kroz svoj novostečeni koncept uspio prezentirati njihov karakter i psihološki profil (štoviše, da kojim slučajem radi za policiju, imam dojam da bi agenti prema nekim licima sa Schunkovih potjernica prije pronašli njihove vlasnike negoli pomoću vlastitih, uobičajenih policijskih portreta).

Dakle, neovisno o tome je li riječ o prijatelju iz djetinjstva, liku kojeg je možda vidio na televiziji ili osobi koju je detektirao s fotografije snimljene prije pedeset godina, Schunk, kao pedantni profiler, slojevito definira njihov duhovni interijer pa uobičajena, prizemna potreba za uspoređivanjem s originalom, za provjerom 'točnosti' parametara nečijeg lica postaje sasvim nepotrebna: Schunk kreira tako uvjerljiv image da zapravo i ne želimo znati kako izgleda originalni lik. Za razliku od rutinera koji obično poentiraju karikaturalnim isticanjem nečijih mana i vrlina (dovedenim do apsurda u tako popularnim i tako nepodnošljivim figurativnim transplantacijama na humanoidima s velikim glavama i malim tijelima, rukicama, nogicama itd.), Schunk dosljedno zadržava vjerodostojnost i ozbiljnost svojih portreta, a povremenim doziranjem duhovitih minijatura, samo ih dodatno oplemenjuje: perkusionistu ugrađuje bubanj umjesto oka, piscu dopušta grickanje guščjeg pera, designeru iz glave izbija ideju...' Maja Briski