izložba

Mila Wod & Viktor Samuel Bernfest – izložba


vrijeme: 24.01.2010. - 07.03.2010.11,00
mjesto: Zagreb; Galerija "Milan i Ivo Steiner", Palmotićeva 16
organizator: Galerija "Milan i Ivo Steiner"

Izložba kiparskih radova Mile Wod i Viktora Samuela Bernfesta otvara se u nedjelju, 24. siječnja, u 11 sati, u zagrebačkoj Galeriji 'Milan i Ivo Steiner'. Radovi se mogu razgledati do 7. ožujka.

Kiparski umjetnički par Mila Wod (1888.-1968.) i Viktor Samuel Bernfest (1894.-1978.) svoju su prvu zajedničku izložbu imali davne 1924. godine u salonu Antuna Ullricha u Zagrebu. Danas, mnogo godina poslije, zahvaljujući inicijativi Galerije 'Milan i Ivo Steiner' prilika je da se još jednom podsjetimo na ovo dvoje pomalo zaboravljenih umjetnika koji su dio svog životnog puta prošli zajedno. Prva polovica dvadesetog stoljeća vrijeme je njihova najproduktivnijeg stvaranja i najintenzivnijeg sudjelovanja na aktualnoj umjetničkoj sceni.

Život ih je spojio 1918, u godini kad Mila Wod održava svoju prvu i vrlo zapaženu samostalnu izložbu u zagrebačkom Salonu Ullrich. U trenutku njihova susreta Mila Wod već je afirmirana i cijenjena kiparica iza koje je sudjelovanje na desetak izložaba te nekoliko javnih radova. Njezin je umjetnički proboj krenuo velikim zamahom, i to odmah po završetku Privremene više škole za umjetnost i umjetni obrt 1911. koju pohađa u prvoj generaciji kod profesora Rudolfa Valdeca i  Roberta Frangeša Mihanovića. Njezin talent nije ostao nezamijećen te joj profesor Valdec, kao i još nekolicini svojih talentiranih đaka, povjerava rad na dekoraciji danas već bivše Sveučilišne knjižnice…

Istovremeno, ratni je vihor promijenio tijek sudbine i mladom, tek upisanom studentu prava, Viktoru Samuelu Bernfestu koji 1914. odlazi na ratište, proživljava zarobljavanje u Rusiji i tek se 1918. ponovno vraća u Zagreb. Vrativši se u Zagreb, vraća se i svojoj prvoj ljubavi umjetnosti i upisuje studij kiparstva na Privremenoj školi za umjetnost i umjetni obrt u klasi profesora Rudolfa Valdeca…. Školovanje nastavlja na praškoj Akademiji, prvo u specijalnoj kiparskoj školi kod profesora Jana Šturse, a potom u specijalnoj medaljerskoj školi cijenjenog češkog medaljera profesora Otakara Španiela kod kojeg će 1923. studij i završiti.

Cjelokupan opus ovog vrijednog, ali samozatajnog kipara, može se promatrati gotovo kao jedinstvena, stilski zatvorena cjelina. Bernfest se nije upuštao u eksperiment, već se čvrsto držao vještina koje je stekao svojom akademskom naobrazbom, ostavši vjeran tradicionalnom poimanju kiparske forme. Bez obzira na to je li riječ o punoj plastici ili plaketi, motivi njegovih djela gotovo su uvijek ljudski lik, portret ili akt. Bernfest je prije svega bio vrstan portretist s vrlo istančanim osjećajem za psihološku karakterizaciju i vjernost modelu. Kao najčešći oblik svojih portreta odabrao je jednostranu plaketu, i to uglavnom u poluvisokom reljefu, u čemu je moguće prepoznati nastavljanje tradicije učitelja O. Španiela, ali i I. Kerdića i R. Valdeca. Plakete su to naglašeno realističkog pristupa gdjekad s elementima impresionizma.

Mila Wod zauzima izuzetno mjesto u povijesti hrvatskog kiparstva iako joj je to mjesto u dominantno "muškoj" povijesti umjetnosti ostalo pomalo zanijekano. Ne samo što pripada prvoj generaciji kipara školovanih na zagrebačkoj Akademiji već je jedna od prvih žena kiparica koje su Akademiju završile. Osim toga, prva je žena autorica jednog javnog spomenika u nas – spomenika Stjepanu Radiću. U gotovo šezdeset godina stvaranja stvorila je vrlo raznolik opus različitih tehnika od sitne keramike, djela primijenjene umjetnosti do monumentalne plastike jednako dobro svladavši svaki zadatak. U motivima dominira ljudski lik bilo da je riječ o portretu ili simboličnim kompozicijama. Umjetnička formacija na zagrebačkoj Akademiji temeljno ju određuje, no ona tomu pridodaje svoju osobnost i ženski senzibilitet, a naglašenu empatiju prema ljudskoj patnji i stradanju vješto uspijeva pretočiti u formu. U modelaciji i tretmanu površine osjećaju se odjeci Rodina, Medarda Rossa te A. L. Charpentiera kojeg je izuzetno cijenila.

Iako su za života ostali pomalo van struje, desetljeća njihova stvaranja rezultirala su zanimljivim i vrijednim opusima, većinom djelima intimnog karaktera. Nerijetko je naša povijest umjetnosti ovakve samozatajne umjetničke pojave prepuštala zaboravu, no i ovo je još jedna prigoda da ih se od zaborava otrgne.' Darija Alujević, fragmenti iz predgovora kataloga izložbe.

(I.P., 22.01.2010)