Tragovi prethistorijskih zajednica



 

Posuda iz Vučedola (2000. prije n.e.), Arheološki muzej Zagreb.  Crno obojena keramika konkavno-konveksnog obrisa s crvenom i bijelom inkrustacijom monumentalnog je dojma zbog odmjerenog, logičnog raspoređenog ukrasa.
Od kada je pojava čovjeka prvi put potvrđena na europskom tlu, iz starijeg kamenog doba, paleolitika datiraju tragovi ljudskog prisustva i na tlu Hrvatske. To su tek neznatna žarišta života rasuta u golemom prostoru: kod Ivanca i u Lici, u spiljama Krapine, Vindije, Veternice kod Zagreba, uz Limski kanal u Istri i itd. Prvi tragovi čovjekove djelatnosti, grubo klesani kameni šiljci noževi i strugala, uz predmete od kosti (sjekira, pila), skromni su znakovi izvorne vještine, ali i zadivljujuće inteligencije kojom je prethistorijski lovac započeo borbu sa snažnijim životinjama i nesmiljenom prirodom toga surovog doba. U mezolitiku, srednjem kamenom doba lovac se počinje baviti i ribolovom i skupljanjem plodova, tada započinje prijelaz od nomadskog i migracijskog načina života na stalno boravište - tragovi naselja na otoku Rabu (Lopar) - da bi, napokon, u petom mileniju pr. Kr. nastupilo dugotrajno NEOLITSKO RAZDOBLJE, mlađe kameno doba, kultura stočara i zemljoradnika koji grade nastambe i okupljaju se u naselja, sudbonosni trenutak prijelaza od lutalačke na "sjedilačku" kulturu u kojoj počinje i umjetnička djelatnost u pravom smislu riječi.

 

Povijest prethistorijskih razdoblja u hrvatskim krajevima podudara se s europskom prethistorijom i njezinom periodizacijom. To znači da su se i ovdje, kao i na području današnje Engleske, Francuske, Njemačke, Poljske ili Italije, do drugog milenija pr. Kr. još uvijek polaganim ritmom smjenjivala tisućljetna prethistorijska razdoblja - neolitik, eneolitik, BRONČANO DOBA - dok su razvijenije mediteranske kulture kao egipatska, fenička ili kretska duboko zakoračile u povijest i cjelovito se razvile i već prešle svoj najviši domet.

Na europskim obalama Mediterana osvanula je povijest najprije na Peloponezu s mikenskom kulturom, a potom u srednjoj Italiji s etrušćanskom, ali će čitav kontinent još stoljeće drijemati u prethistoriji. Prvi intenzivniji i kontinuirani susreti prethistorijske Europe s razvijenijim povijesnim kulturama Mediterana odigrat će se tek u razdoblju ŽELJEZNOG doba, tijekom prvog milenija, kada smioni pomorci i vješti trgovci iz razvijenijih sredina istočnog Sredozemlja krenu u potragu za novim mogućnostima razmjene i zacrtaju putove kojima će egejska kultura mikenske faze poteći jugoistočnom Europom i doseći daleki sjever (tzv."Jantarski put"). Zatim će GRCI, dosegavši svoj apogej, od 4. stoljeća pr. Kr. usred barbarske civilizacije ILIRA početi osnivati kolonije, odnosno gradove na jadranskim otocima i obali. Od tada će susret dvaju svjetova biti sve češći, a komunikacija i razmjena između povijesnih i pretpovijesnih kultura intenzivnija.

Oba područja današnje Hrvatske - sjeverno, nizinsko plodno ravničarsko s velikim rijekama i južno, maritimno koje pripada jadranskom odnosno mediteranskom krugu - bila su značajna u pretpovijesnom razdoblju za Europu upravo kao tranzitne zone, a ovdašnje kulture igrale su ulogu posrednika razvijenijih maloazijskih (anadolskih iz Trakije), a zatim i egejskih kulturnih utjecaja. Ali u istočno jadranskoj regiji je, takoder, u to doba stvoren i niz osebujnih vrijednosti.

Zajednički likovni govor svih rukotvornih proizvoda neolitskog razdoblja u cijeloj Europi moguće je razumjeti samo iz novih, svim sudionicima zajedničkih, životnih uvjeta. Ovo je razdoblje nazvano neolitik, "mlađe" kameno doba po tehnološkom kriteriju, po većem i savršenije glatko obrađenom kameno oruđe, za razliku od sitnog i grubo klesanoga paleolitskog ("starijeg"). Ali, bitna razlika nije u tehnici, nego u promjeni metode rada, organizacije društva i ukupnog načina života. Nekadašnji lovac i sakupljač plodova postao je uzgajivač stoke i zemljoradnik, te umjesto da koristi prirodne zaklone gradi nastambe i tako po prvi put u povijesti Zemlje stvara "novu (čovjekovu) prirodu".

Činjenica da svojom proizvodnom praksom - krčenjem, okopavanjem, sijanjem, kao i graditeljstvom - čovjek doslovno mijenja lice zemlje, odrazila se i u likovnoj umjetnosti neolita. Nasuprot naturalizmu i realizmu pećinskog slikarstva, paleolitskog lovca "ovisnog" o prirodi, u zemljoradničkom dobu na keramici - koja je glavni nosilac stila neolitske epohe - javlja se stilizirani oblik i vlada ornamentalni izraz. Ovaj revolucionarni korak u oslobađanju od "naturalističke" ovisnosti o prirodi izražen je smionom stilizacijom oblika u umjetnosti, pojednostavljenjem čak i ljudskog lika na znak. Likovni stvaralac neolitika ne imitira, ne reproducira, već stvara nove oblike u službi priopćavanja. Naturalističke oblike paleolitika smjenjuje u neolitiku geometrijski ornament linija i traka. Tehnika kojom lončar u meku površinu glinene posude ugrebava i zarezuje brazdu ukrasa identična je metodi poljoprivredne obrade zemljane površine motikom ili plugom, samo u manjem mjerilu. Stoga bismo strukturalnu razliku prema prethodnom "kamenom" dobu pravilnije označili kada bismo novo razdoblje umjesto mlađeg kamenog, nazvali "ZEMLJANIM" dobom. Time bi već u samom nazivu bio naznačen uzrok ove smjene likovnog govora, jer je upravo zemljoradničkom praksom moguće objasniti novi duh kulture.

Na samom početku razvoja keramičarske vještine ukrašavanja javlja se tzv. Impresso-keramika gdje se ornament stvara utiskivanjem noktom, trskom ili školjkom, a primjeri su nađeni kraj Zadra (Smilčić, stariji neolitik). Neolitska keramika je nepravilna, jer je oblikovana rukom bez primjene lončarskog kola. U plodnim ravnicama istočne Slavonije razvila se osebujna varijanta lončarstva u prijelaznom eneolitskom razdoblju (3500-2300. g. prije n. e.), tzv. VUČEDOLSKA kultura. Obilježava je tehnika inkrustacije: ulaganjem crvene i bijele krede u ugrebene žljebove linearnoga geometrijskog ornamenta ostvaren je učinak polikromije. Na praznoj crnoj plohi posuđa ornament je škrto primijenjen i raspoređen u skladu s oblikom i kompozicijom predmeta: nizom kružnih motiva naglašena je najispupčenija zona posude, ornamentalnom trakom obrubljuje se otvor ili ručka, dok je čitava površina oživljena sitnim i delikatnim motivima. Oblik ovih posuda nastao je prepletanjem dviju kulturnih razina: tradicionalne "zemljane", keramičke i nove, - metalnog razdoblja. Lončar prenosi u glinu oblike koji su svojstveni i razvijeni u bakru i bronci. Konkavno-konveksni oblici, na primjer, s oštrim lomom na spoju ploha nisu svojstveni glini - što proizlazi iz "tekuće" mekoće vlažne tvari u fazi oblikovanja - već su karakteristični za posude oblikovane kucanjem bakra ili spajanjem iz dvaju dijelova. Zaglađenošću i crnim sjajem, stvaralac ovog predmeta ugleda se u metalne uzore iz razvijenijih sredina s kojima dolazi u dodir. Slično će i motiv spiralni, što je organički i prirodno proistekao iz svojstva žice - ovijanje oko sebe same - biti široko rasprostranjen u keramici slijedećeg, brončanog doba. Pojavu reljefno istaknutih spiralnih metalnih motiva na keramici danilske kulture (Danilo kod Šibenika) možemo također tumačiti prenošenjem uzorka iz metala u glinu, a istodobno i preuzimanjem likovnog znaka iz razvijenije kulture metalnog razdoblja u sredinu koja još živi u "zemljanom" dobu i izražava se oblikujući zemljanu posudu.

U drugoj učestaloj temi neolitika, oblikovanju ljudskog lika, u stiliziranom glinenom idolu žene s reduciranim, plošno oblikovanim trupom, neznatnim naznakama ekstremiteta, s malim ispupčenjima naznačenim grudima i ugrebanim crtama trokuta među bedrima, čitamo istu metodu smione pretvorbe prirodnog oblika u znak za sporazumijevanje. Neolitski ornament u cjelini svojevrsno je znakovno pismo - ideogram, jer su motivi često simboličkog značenja: krug s križem - sunčano kolo, valovita linija - sunčana putanja itd. U oblikovanju ženskih figura koje svjedoče o razvijenom kultu plodnosti i matrijarhatskim obilježjima organizacije društva, javlja se u prijelaznom eneolitskom razdoblju zaobljavanje, volumensko oblikovanje. Punu zaobljenost dosižu neki likovi životinja, kao keramička posuda u obliku ptice, na primjer „vučedolska golubica“ (zapravo grlica) - gdje je funkcija predmeta diktirala zapreminu, a time i volumen. Ptica stoji na tri noge umjesto na dvije, ali posuda izvrsno iskazuje aerodinamičku kapljastu formu tijela oblikovanog za let. Stilizacija ornamenta sretno je spojena s volumenom tijela ptice pa je ono, umjesto perjem, pokriveno ornamentalnim tkanjem inkrustacije (valovite, zupčaste, točkaste... ). Motiv dvosjekle sjekire (labrys) na vratu ptice podsjeća na daleku i drevnu egejsku, kretsku kulturu.

Neolitska kultura je ostavila traga u Istri (Vižula kod Medulina, Verudica kod Pule, Vrčin kod Vodnjana); srednjem neolitiku daju pečat nalazi kod Zadra (Smilčić) i Šibenika (Danilo, po kojem je i nazvana danilska kultura); a osobitosti neolitika javljaju se i na otocima Ugljanu, Braču, Korčuli, Visu i Hvaru. "Prutasta" keramika iz Grapčeve spilje na Hvaru pokazuje srodnost s istodobnim nalazima na golemom području od Malte do Njemačke i Rusije, i veze s ljubljanskim (Slovenija), butmirskim (Bosna) i vinčanskim (Srbija) krugom. Na Hvaru nalazimo i polikromnu keramiku pod utjecajem grčkih oslikanih vaza.

Ako je nosilac paleolitske kulture lovac, a neolitskoga "zemljanog" razdoblja ratar i stočar, karakter umjetnosti BRONČANOG I ŽELJEZNOG DOBA određuje ratnik kao novo "zvanje" i ratovanje kao trajna preokupacija društvenih zajednica, što izravno čitamo iz količina i značenja proizvedenoga metalnog oružja (mačevi, bodeži, vrhovi kopalja i strelica), kao i u pojavi utvrđenih naselja, GRADINA, opasanih suhozidom na strateški prikladnim, prirodnim topografskim uvjetima, zaštićenim lokacijama (brežuljcima) duž čitave istočne jadranske obale. Naročito su brojni istarski i kvarnerski „kasteljeri“ zidani suhozidorn ili "kiklopskim" zidom u koncentričnim krugovima i ovalima što prate konfiguraciju uzvisina. Neki su kasteljeri, kao Picugi kod Poreča, Nezakcij kod Pule, Brijuni, do danas razmjerno dobro očuvani, dok su drugi odredili lokaciju i karakter kasnijim antičkim i srednjovjekovnim naseljima i gradovima kao Pula, Boljun, Bale, Motovun, Beram, Barban, Labin, Kastav. Istodobno, istim načinom zidanja (suhozidom), grade se lomljencem, u kamenom bogatoj primorskoj zoni, i kuće: građevine valjkastog oblika pokrivene stožastim krovom od ploča škriljevca. Po istarskom, primorskom i dalmatinskom kamenjaru, Taj tip građevine održao se u poljima i vinogradima neprekidnom predajom sve do naših dana pod nazivombunja,čemer ili kažun.

U Panoniji, plodnom i šumom bogatom ravničarskom području sjeverne Hrvatske, između Save i Drave, grade se u metalnom dobu utvrđenja od drvenog kolja i nabijene zemlje, a rabeći rijeke i vodene površine kao prirodnu zaštitu, i kuće se podižu na hrastovim stupovima.

U ovom PROTOHISTORIJSKOM razdoblju brončanog i željeznog doba na području današnje Hrvatske živjela su različita plemena ILIRA organizirana po načelima vojne demokracije: Histri (središte Nezakcij, Istra), Liburni (od Kvarnera do rijeke Krke), Japodi(središte Metulum u Lici), Delmati (središte Delminium, kasnije Dalamcija), Ardijejci, itd. Po nekim plemenskim imenima Rimljani će kasnije nazvati svoje provincije i pokrajine, a neka su se imena regija sačuvala do naših dana. Apsolutnu prevlast Ilira u prvoj, halštatskoj fazi željeznog doba (10.- 4. stoljeće pr. Kr.) pokolebali su u 4. stoljeću KELTI. Njihov prodor je bio značajan zbog ujedinjavanja kultura čitave prethistorijske Europe od Atlantika do Crnog mora. Ali su Iliri uskoro asimilirali, i prevladali Kelte. Uz karakteristične novine brončanog doba - upotrebu konja za vuču kola, primjenu lončarskog kola, kao i izradu brončanog oruđa (srpovi) - kao zaštitni znak ovog razdoblja mogla bi poslužiti ukrasna kopča, spiralna fibula. I to u dvostrukom smislu: prvo - kao ukrasni predmet što oblikom i brojem, velikom količinom sačuvanih uzoraka svjedoči o porastu zahtjeva i gospodarske moći društva, a drugo - jer je spiralna fibula tipičan proizvod od brončane žice, materijala po kojem je nazvano cijelo razdoblje. Neke su fibule, naročito japodske, veoma raskošne, ukrašene privjescima i jantarom, a kompozicijski složene i razvedene: od prosječne - veličine palca i pedlja - dosižu i do dužine lakta. Karakterističan predmet japodskog plemena bila je i brončana kapa u obliku krnjeg stošca (podstavljena tkaninom), ukrašena resama. Plitka valjkasta kapa s končanim resama izvezena spiralnim ukrasom, koja se održala u folklornoj nošnji toga kraja kao "lička" kapa do naših dana, primjer je upornosti održavanja tradicije u regionalnim okvirima.

U kasnom željeznom razdoblju najsnažniji životni centar je Glasinac u susjednoj Bosni (glasinačka kultura). O nemirnom dobu svjedoči i činjenica da gotovo i nema tragova naselja, već su preostale samo nekropole; "gromile" nad grobovima spaljenih mrtvaca - "kultura urni" - s obiljem priloga ratničke opreme: koplja i mačevi, kacige i štitnici, ali i s brojnim narukvicama. Kao da u to doba i nije bilo stanovanja već se živjelo uglavnom u bijegu i zbjegu...

Iako se unutar prethistorijskih kultura na tlu Hrvatske odavno sporadično javljaju predmeti iz razvijenijih sredina, kao što je arhajska grčka (u Vizačama kod Pule iz 7. stoljeća prije n. e.) ili etruščanska, ipak su najsnažniji impulsi istodobni s kulminacijom grčke civilizacije u 4. stoljeću pr. Kr. i osnivanjem prvih grčkih gradova na Jadranu.