Bruno Žganjer Šram izlaže u galeriji Crta

Oko Promatrača
 
„Nije li to veličanstveno svjetlo čista bjelina, a crnilo tek njezin izostanak? Nismo li primorani vratiti se tom fatalnom paru crnog i bijelog?“
A. Badouin, Le Noir
 
I vidje Bog da je dobro. A što vidi čovjek?
Dok biblijski tvorac budno pazi da njegovo djelo ispadne dobro, čovjek, ako već manje pažljiv, nije ništa manje smion. Možda samo manje budan. A snovi - mokri.
U seriji radova propositum suggestum in mari Adriatico (PSIMA) Bruno Žganjer Šram izvodi nas na pučinu, bez obećanja da nas vrati.
- Kamo ćemo?
- Na onu stranu obzorja.
Sjajno mjesto za distopiju, logično mjesto za postantropocen. Slike koje vidimo samo su stanice na dugom putu. Sad bih ja ubacio da je Bruno kao Haron koji nas vozi preko Stiksa, but that was the river, this is the sea.
Brod je nešto uzak, ali dobro drži smjer. Da ušutkamo zloguke jezike reći ćemo da su sva mora crna u mraku i upaliti reflektore, ljuljanje je znak da smo namamili crne ribe, a trag pjene za nama već se sasušio u rapidografu. Ovo su vode kojih se bojao Piranesi. Sada je jasno zašto je veliki majstor (rođen u Veneciji) tako brzo pobjegao na kopno pa dalje u pustinju povijesti. Kao i Piranesi, Bruno nas polijeva kletvama. Možda je ovo kazna što nismo progledali ranije. Možda nismo smjeli progledati?
U ovoj tišini čovjek sublimira, ostaje samo kao davno sjećanje. Ali naši tragovi nisu u hramovima i slavolucima - mi ostajemo kao toplo valjani čelik, lijevana olupina i zarđala armatura. Tu smo prije, poslije i između, korak izvan vremena. U istom izgnanstvu u koji nas stavljaju Carceri, ćeliji očne jabučice.
Neurath problematiku modernog uspoređuje s mornarima koji su prisiljeni da na otvorenom moru popravljaju svoj brod. Opcija temeljitog remonta na suhom ne postoji. U borbi s olujama, valovima i curenjem, iz starog broda trudno nastaje novi, a načete pothvate uvijek zamjenjuju druga rješenja bez da ih se dovrši.
Sloterdijk će dodati „da se u žurbi popravljen brod pri punoj brzini sam raspada na svoje sastavne dijelove.“
Mme. de Pompadour davno je prorekla: „Nakon nas potop.“
Lošim prognoza usprkos, nemojmo zaboraviti da se po vodi može hodati.
 
Predgovor napisao Matko Puntijar