22. izdanje ZagrebDoxa: gledanje i čitanje svijeta

U središtu programa nalaze se Međunarodna konkurencija s dvadeset naslova i Regionalna konkurencija s osamnaest, koje zajedno oblikuju snažan i slojevit pogled na svijet obilježen krizama, promjenama i osobnim pričama koje ih nadilaze. Festivalski program predstavili su umjetnički direktor Nenad Puhovski i izvršni direktor Hrvoje Pukšec.
 
„U vremenima kada se svakodnevno na raznim platformama objavi oko pet milijuna sati videa, kada skromni dokumentarac stoji tek jedan posto budžeta dodjele Oscara, kada redakcije iz dana u dan odlučuju na koje će svjetsko ratište uopće poslati ekipu, a granica između umjetnog i 'stvarnog' postaje sve nejasnija - programiranje dokumentarnog festivala zahtjevnije je nego ikada. No upravo tada javlja se jednostavna spoznaja: mi smo tek predselektori. Imamo publiku koja ne samo da vjeruje onome što radimo nego i sama zna prepoznati, izabrati i procijeniti. I tada postaje lakše. Jer - ne samo na festivalu - u ovom nesretnom svijetu, ipak smo zajedno“, izjavio je Nenad Puhovski.
 
Međunarodna konkurencija okuplja filmove koji kroz različite autorske pristupe otvaraju teme ratnih iskustava i njihovih odjeka, sjećanja i trauma, migracija i egzila, obiteljskih i društvenih odnosa, položaja žena, tradicije i promjena u zajednicama, kao i odnosa čovjeka prema prirodi, radu i tehnologiji u suvremenom globalnom kontekstu.
 
Rat u Ukrajini, kojem se, nažalost, još uvijek ne nazire kraj, očekivano je jedna od važnih tema programa. U 2000 metara do Andriivke Mstyslava Chernova, autora dokumentarca 20 Days in Mariupol nagrađenog Oscarom za najbolji dokumentarni film, kamera se ponovno nalazi u samom središtu ratne stvarnosti i prati ukrajinske vojnike u pokušaju oslobađanja okupiranog sela, nastavljajući autorsku liniju koja je u Mariupolju obilježila jedno od najvažnijih dokumentarnih svjedočanstava o ovom ratu. Dok Chernov ostaje u zoni izravnog sukoba, Divia Dmytra Hreshka okreće pogled prema prostoru nakon razaranja, gdje priroda polako preuzima ulogu tihog svjedoka i nositelja sjećanja na uništene krajolike. Između te dvije perspektive smješta se Poduka iz paleontologije velikog Sergeija Loznice, u kojem djeca u kijevskom Prirodoslovnom muzeju pronalaze privremeni prostor bijega, a znanost i mašta pokušavaju nadjačati ratnu stvarnost. Iz kolektivnog iskustva rata program se prirodno širi prema osobnim, intimnim tonovima. U autobiografskom hibridnom filmu Sjećanje, Vladlene Sandu rekonstruira svoje djetinjstvo između Krima i Groznog, obilježeno izbijanjem čečenskog rata i prisilnim bijegom, kako bi kroz suočavanjem s traumatičnim sjećanjima istražila mogućnost prekida kruga nasilja koji se prenosi generacijama. Jedna u milijun Jacka MacInnesa i Itaba Azzama kroz desetogodišnje snimanje prati Israu od izbjeglištva iz Sirije do života u Njemačkoj i povratka, bilježeći odrastanje u stalnom kretanju između različitih zemalja, kultura i privremenih domova. Novi počeci Vivianne Perelmuter i Isabelle Ingold prate čovjeka koji nakon iskustva Vijetnamskog rata pokušava rekonstruirati vlastiti životni smisao u sadašnjosti koja mu stalno izmiče. Sličnu nit unutarnjih prijeloma nastavlja i Lisica pod ružičastim Mjesecom Mehrdada Oskoueija, gdje tinejdžerica kroz vlastite snimke i crteže bilježi pokušaj bijega iz nasilnog okruženja, pretvarajući vlastiti život u prostor otpora. Sve moje sestre Massouda Bakhshija promatra dug vremenski luk odrastanja triju sestara u Teheranu, čiji se osobni životi postupno isprepliću s promjenama iranskog društva. Gotovo kao odgovor, Lomeći prepreke Sare Khaki i Mohammadrez Eynija radnju seli u ruralni Iran, gdje prva izabrana vijećnica Sara Shahverdi kroz političko djelovanje i svakodnevni otpor patrijarhatu mijenja položaj žena u zajednici - od borbe protiv dječjih brakova do osnaživanja djevojaka. U sličnom ali vrlo osobnom registru, Zahraa Ghandour u filmu Flana kroz potragu za nestalom prijateljicom iz djetinjstva otvara priču o nasilju nad ženama, obiteljskim gubicima i traumama koje oblikuju odrastanje u Bagdadu. Pitanjima položaja žena bavi se i Zemlja muškaraca Mariam Bakacho Khatchvani, smještena u gruzijsko planinsko selo u kojem se tradicija nasljeđivanja sudara s otporom žena koje žele promjenu. Na tom tragu promjene tradicijskih obrazaca, Ivan Boiko u filmu Vjetar puše gdje hoće kroz višemjesečno snimanje bez naracije prati tushetske pastire i njihove migracije tisuća ovaca između planina i stepa, suprotstavljajući drevni nomadski ritam sve vidljivijim tragovima suvremenog industrijskog i infrastrukturnog razvoja. Iz kolektivnih i društvenih okvira program se okreće prema intimnijim, gotovo meditativnim filmskim prostorima. Mira Rema u filmu Bolje poludjeti u divljini prati izolirani život dvojice braće čiji se odnos raspada pod težinom različitih želja, dok film Zidovi Sofie Rørdam i Nine Paninnguaq Skydsbjerg kroz odnos zatvorenice i autorice otvara pitanje povjerenja. Michał Marczak u Razrješenju prati oca koji nakon nestanka sina sam pokreće iscrpljujuću potragu uz Vislu, pretvarajući gubitak u dugotrajno suočavanje s nadom i prihvaćanjem, a u Ispovijestima jednog madeža, hibridnom filmu koji spaja intimni dokumentarni pristup i animaciju Mo Tan kroz povratak u obiteljski dom, pritisak tradicije i vlastitu dijagnozu preispituje obiteljske odnose i nasljeđe trauma. Program se dalje otvara prema globalnim ekonomskim i tehnološkim strukturama. Natalia Koniarz u filmu Srebro prikazuje život u najvišem rudniku Bolivije, otvarajući pitanje cijene modernog bogatstva i granica ljudske izdržljivosti u prostoru obilježenom radom, smrću i povijesnim nasljeđem. Prošla nesvršena budućnost Morteze Ahmadvanda i Firouzeh Khosrovani povezuje Iran i SAD kroz obiteljske arhive i iskustvo egzila, gdje tehnologija postaje jedini most između razdvojenih svjetova. U Slijepima za more Tereze Smetanove kroz luke i kontejnerske terminale promatra se globalni sustav pomorske trgovine, gdje se iza industrijske logistike povremeno otvaraju intimni prizori života. Sintetičko suosjećanje Marca Isaacsa kroz hibrid dokumentarnog i fikcijskog pristupa prati pokušaj stvaranja „autentičnih“ AI likova u istraživačkom laboratoriju, propitujući granice ljudske emocije i lica u eri umjetne inteligencije te budućnost same filmske slike kroz sukob istraživača, umjetnika i AI kreacija.
 
Regionalna konkurencija okuplja 18 filmova koji polaze od života u manjim zajednicama i svakodnevice u kojoj se privatni i kolektivni svjetovi neprestano prepliću. Otvaraju se teme nestajanja i preoblikovanja ruralnih i izoliranih prostora, odnosa čovjeka prema krajoliku i životinjama, ekonomskih i društvenih pritisaka, obiteljskih i generacijskih napetosti, te različitih oblika sjećanja, gubitka i društvenih promjena koje se odražavaju u intimnim životima pojedinaca.
Ruralna zajednica u filmu Vlak prođe svaki dan i nikada ne stane Vlade Petrija živi u sjeni prolaznosti i gubitaka, između sprovoda, lokalne brijačnice i humora koji ublažava svakodnevicu. Kroz ritam godišnjih doba i neprekinutu prisutnost vlaka koji nikada ne staje, film gradi prostor u kojem se privatno i kolektivno neprestano prepliću. Iz tog mikrosvijeta otvara se pogled prema skrivenim slojevima povijesti u kriminalističkom found footage filmu Pozdravi iz Sekretarijata Ivana Ramljaka. Arhivske fotografije napuštene policijske postaje razotkrivaju drugu stranu zrcala sunčane vedrine popularne hrvatske turističke destinacije. U Otapanju, Nikolausa Geyrhaltera, ledeni krajolici postaju globalni arhiv nestajanja, gdje se klimatske promjene upisuju u svakodnevni život ljudi koji u tim prostorima žive. Planina se neće pomaknuti Petre Seliškar prati odrastanje trojice braće u makedonskim planinama, između teškog rada, igre i izolacije. Kako odrastaju, njihovi se odnosi počinju mijenjati, otvarajući pitanje mogu li ostati pastiri i kakva ih budućnost uopće čeka. Kakva pak budućnost čeka nekoliko stotina grla koza na pučinskom otoku, zaostalih nakon propasti državnog projekta razvoja lokalnog stočarstva, pitanje je koje postavlja Tonći Gaćina svojim filmom Koze!, dok u Vučjoj gozbi Jadrana Bobana strah od vukova u dalmatinskom zaleđu otvara priču o napuštenim zajednicama, nepovjerenju i širenju teorija zavjere u prostoru ekonomskog i infrastrukturnog zanemarivanja. Na istom je tragu Za nekoliko kriški sira Nikole Boshnakova: mala farma postaje simbol nestajanja ruralnog života pod teretom ekonomskih i društvenih promjena. U ponešto ogoljenijem obliku odnosa čovjeka, životinje i preživljavanja u ekstremnim uvjetima, Mora li i konj raditi? Leonharda Thomasa Pilla prati pastiricu Valeriju čija se svakodnevica odvija u stalnom kretanju sa stadom, u potpunoj posvećenosti radu na otvorenom i životu izvan stabilnog doma. Prekrasni ali i surovi lički krajolik u Mirnoj Dolini Sebastijana Borovčaka postaje prostor neizvjesnosti, dok potraga za nestalim muškarcem otkriva svu njegovu nepristupačnost. Iz te fizičke borbe s krajolikom, program se pomiče prema unutarnjim prostorima ranjivosti i iscjeljenja, ali i prema raspadanju društvenih veza koje su nekoć davale smisao zajednici. U Lavandi Mateje Raičković priroda postaje prostor osobne rekonstrukcije i suočavanja s traumom, dok se u Sjeti se moje pjesme Jelene Bosanac i Tanje Brzaković kroz nestanak gostionice Jablan razotkriva kako se kolektivni prostori pripadanja mogu u trenu pretvoriti iz mjesta ljubavi i veselja u objekte mržnje i destrukcije. Nestabilnost se u filmu Medo u šparugama Ivana Grgura seli u medijski prostor, gdje pojava medvjeda u malom gradu pokreće kolektivnu paranoju i razotkriva mutne granice između istine i laži u doba društvenih mreža. Tako je moralo biti Olivéra Márka Tótha prati tinejdžera iz ruralne Mađarske koji ubrzano postaje rap zvijezda, dok se istodobno pokušava nositi sa školom i obiteljskim životom. Kroz trogodišnje praćenje njegova uspona i pada film oblikuje portret Generacije Z. Ruralna Mađarske mjesto je radnje i filma Omama, Martina Herra. Kroz susret 88-godišnjakinje i njezina unuka koji se vraća kako bi ponovno uspostavili odnos, Omama otvara intimnu i pomaknutu studiju o starenju, klasnim razlikama te krhkoj vezi između brige i udaljenosti. U širem registru obiteljskih odnosa i osobne dislokacije, Tragovi pripadanja Tatjane Božić prati autoricu koja, nakon života diljem Europe, pokušava razumjeti vlastiti trajni osjećaj nepripadnosti i pronaći oblik pripadanja. S druge strane, Ovaj poželjni stroj Mine Simenčić otvara pitanje što sve gubimo u procesu emigracije i traženja „boljeg života”. Kolektivna tijela i povijesni slojevi pojavljuju se kao prostor pamćenja i ideoloških prijeloma. U Sletu 1988 Marte Popivode tijelo plesačice postaje arhiv socijalističke Jugoslavije, gdje se kroz pokret čuva i raspada jedno društveno sjećanje. Polazeći od tvrdnje Kire Muratove da žene stvaraju „tvrđe” filmove, Isa Willinger u filmu Nemilosrdne istražuje kako redateljice i nebinarni autori kroz povijest i sadašnjost prikazuju nasilje, poniženje i odnose moći. Kroz susrete s filmašima i promišljanje o tzv. „female gazeu”, film otvara šire pitanje odnosa roda i moći, kako na ekranu, tako i izvan njega.
 
„Imat ćemo projekcija kao prije korone. Imat ćemo oskarovce kao goste u godini kad su dobili Oscare: za film koji smo među prvima u svijetu i sami nagradili. Imamo mladu, motiviranu i strastvenu ekipu koja je uistinu kapilarno povezana s Akademijom dramske umjetnosti. Festival nam je sastavni dio dviju važnih svjetskih i europskih filmskih obitelji: Europske filmske akademije i Cannes Docs. ZagrebDox Pro se konačno ustabilio i pronašao nakon nekoliko godina lutanja. Mogu samo poručiti kolegicama i kolegama te svim ljubiteljima filma: uživajte u svom ZagrebDoxu!“ izjavio je Hrvoje Pukšec.
 
Međunarodni festival dokumentarnog filma ZagrebDox očekuje nas u kinima Kaptol Boutiquea od 19. do 26. travnja 2026. godine.
 
ZagrebDox se održava uz potporu Grada Zagreba, Hrvatskog audiovizualnog centra, Društva hrvatskih filmskih autora i Turističke zajednice Grada Zagreba.
 
Sve novosti i informacije o ZagrebDoxu dostupne su na službenoj stranici http://zagrebdox.net/ te na društvenim mrežama festivala.