Na Filmskom četvrtku u Hrvatskom državnom arhivu (dvorana Katalozi) 14. prosinca, u 18 sati, prikazat će se program kozerijskih filmova, ostvarenja u kojima se ozbiljnim društvenim temama prilazi na ležeran i duhovit način. O kozerijskim filmovima nakon projekcije će govoriti kustos programa, viši filmski arhivist Juraj Kukoč. Program je organizirala Hrvatska kinoteka, odjel Hrvatskog državnog arhiva, a tehnički su ga pripremili Vjeran Pavlinić i Josip Luković. Ulaz je besplatan!
vrijeme: 14.12.2023. -
mjesto: Zagreb
Jake autorske ličnosti hrvatskog filma često su u predahu između „većih“ projekata radili maštovite kozerijske filmove. Tako je Berković napravio zabavnu reklamu o Podravki, ali i Podravini kroz perspektivu pijetla (Balada o pijetlu) i satirično opisao jugoslavensku stambenu reformu (Moj stan). Gluščević je ironizirao turističko ludilo koje je tada zahvatilo zemlju (Pod ljetnim suncem), a Sudović ispričao duhovitu priču o izgrađenom mostu kojim nitko ne hoda (Most).
U Baladi o pijetlu Berković lukavo upotrebljava lik pijetla pametnjakovića koji duhovito progovorio o vrlinama i „manama“ Podravine i naoko usput u svoj opis ove regije ubacuje reklamni prikaz ponosa Podravine - tvornice Podravka. Zanimljivo, kroz reklamni prikaz Berković blago ismijava socijalističke dogme. Gluščević također ne radi tipični propagandni turistički film, već stvara ironijski dokumentarac pun igranih scena u kojima prikazuje kako domaći iskorištavaju dolazak turista - neki da bi im uzeli što više novaca, a neki da bi domaće djevojke zamijenili ljubavnim avanturama sa strankinjama. U kozerijskim filmovima često se miješa dokumentarno i igrano. Berkovićev klasik Moj stan, nagrađen na slavnom filmskom festivalu u Cannesu, dominantno je igrani film u kojem autor satirizira jugoslavensku stambenu reformu iz perspektive djevojčice oduševljene novim stanom koji je njena obitelj dobila u novogradnji, a koji je zapravo skučen i neudoban. Sudović je jednako satiričan u klasiku Most. Kroz prikaz izgrađenog pješačkog mosta preko pruge kojim na kraju nitko od građana ne hoda, već i dalje prelaze prugu svojim putem, duhovito se metaforički ukazuje na jugoslavensku službenu ideologiju koju građani mahom ignoriraju.
