Svjetski poznati plesni ansambl iz Italije gostuje u HNK Ivana pl. Zajca

Ansambl će na pozornici HNK-a Ivana pl. Zajca izvesti „Elegiju“ u koreografiji Enrica Morellija i „Bolero“ u koreografiji svog osnivača i umjetničkog voditelja, nagrađivanog Michelea Merole.
 
Riječ je o međunarodnom ansamblu koji je prije petnaest godina, 2010.,  osvojio prestižnu Danza & Danza Award kao najbolja plesna grupa u usponu, a nakon nastupa diljem Europe, Azije te Sjeverne i Južne Amerike, zahvaljujući svoj izvrsnosti, inventivnosti i virtuoznosti, dosegao je punu međunarodnu etabliranost i prepoznatljivost. Snažno su se nametnuli bilježeći brojne nagrade i prestižne suradnje s poznatim plesnim umjetnicima. Repertoar trupe sa sjedištem u Reggio Emiliji, kojeg čine izvrsni i svestrani klasično školovani suvremeni plesači, iznimno je bogat i raznovrstan zahvaljujući kako radu Michelea Merole  tako i kreacijama poznatih europskih koreografa kao što su Mats Ek, Gustavo Ramirez Sansano, Karl Alfred Schreiner, Emanuele Soavii. Tvrtka koja se posljednjih godina snažno nametnula skupljajući nagrade i prestižne suradnje s međunarodnim plesnim majstorima.
 
„Predstava je istinsko slavlje pokreta i glazbe, a kombinacija dvaju djela u jednoj večeri  savršen je spoj za iskusne ljubitelje kazališta kao i za one koji ga tek otkrivaju. Stoga mi je čast predstaviti ovaj ansambl u gradu tako živopisnom i bogatom kulturom poput Rijeke, gdje publika istinski cijeni inovativnost i kreativnost u izvedbenim umjetnostima. Mogućnost doživljaja ovakvih djela u svom gradu, umjesto putovanja u inozemstvo, ključna je za razvoj i njegovanje žive umjetničke zajednice.
 
Nadam se da će ova produkcija potaknuti inspiraciju i dijalog, i ostaviti trajan dojam na publiku tijekom ove posebne večeri“, ističe ravnatelj Baleta HNK Ivana pl. Zajca, Paolo Mangiola.
 
Elegia
 
U prvom djelu večeri pod nazivom „Elegia“, koreograf Enrico Morelli kroz plesni pokret  promišlja jedno doba poput ovog današnjeg koje donosi zbunjenost i konfuziju, i  kroz koje, u gotovo snovitoj dimenziji, prolaze ljudi u potrazi za svojim putem i vlastitim identitetom. Kako objašnjava koreograf, protagonisti su glazba Frédérica Chopina i Giuseppea Villarose, unutar i nasuprot kojoj, osam tijela plesača kao da žele nadmašiti sebe u potrazi za pažnjom drugoga.

Priča je to o izgubljenim trenucima i pričama, priča o traženju, u vlastitom sjećanju, izgubljenih poznatih i utješnih slika i krajolika, traganju za izgubljenim identitetom. Ples koji uranja u vrtlog linija i putanja koje se susreću i isprepliću u iskonskom kaosu sve do povratka tišine, koja zatim dovodi do povratka nade u novu renesansu.
„Elegia“ je pohvala brizi i pažnji prema drugome, naglašena stihovima preuzetim iz pjesama talijanske pjesnikinje Mariangele Gualtieri.
 
Bolero

U svojoj novoj verziji “Bolera”, Michele  Merola inspiraciju pronalazi u beskrajnom prostranstvu ljudskih odnosa i “nevidljivom zidu” između muškarca i žene.
Bolero je i danas među najpoznatijim i najizvođenijim djelima u povijesti glazbe: čini se da je jedan od razloga uspjeha djela snažno povezan s evociranjem slika senzualnosti koje redovno budi. Stvarajući novu koreografsku verziju Bolera, Merola se suočio s tom opsesivnom i repetitivnom glazbom, pokušavajući shvatiti njezin identitet, razlog i funkciju, da bi došao do svoje interpretacije: na kraju tog putovanja inspiraciju je pronašao u neiscrpnom rasponu ljudskih odnosa, posebice onima među parovima, gdje su česte međusobne i nepomirljive udaljenosti između muškaraca i žena, taj “nevidljivi zid” koji ih dijeli. U koreografiji se projiciraju strahovi, potisnute želje, egzistencijalni šokovi koji otkrivaju čitave svemire, tajne veze koje postoje među ljudima… a ironija ustupa mjesto strahu, ljubav razočaranju. Od početnih aluzivnih udaraca bubnja do konačne eksplozije cijelog orkestra, ples, u bliskoj simbiozi s glazbom, prenosi neku vrstu apstraktne gorke priče, alegorije boli življenja i nesporazuma među ljudskim bićima. Tako Bolero postaje metafora našeg postojanja, uhvaćenog u dvostruke kolosijeke koje svatko od nas doživljava tijekom života. Uz Ravelovu glazbu, integrirana je i glazba Stefana Corriasa koji je stvorio vlastitu partituru, slobodno inspiriranu izvornom verzijom slavnog Ravelovog djela.
 
„Rasvjeta je blaga i, podsjećajući na treperenje uličnog svjetla kroz zavjesu u spavaćoj sobi, otkriva intimnu scenu unutra. Zaista je domišljato i očaravajuće. Ritmički puls koji struji kroz svaki element predstave je hipnotizirajući“, stoji u jednoj od kritika Merolinog „Bolera“, onoj nakon nastupa u kanadskom Vancouveru.