Premijera predstave "Čudo u Poskokovoj Dragi"

'Čitajući roman Ante Tomića, koji je izašao 2009. godine, dramatizaciju Željke Udovičić Pleštine te na kraju prilagodbu redatelja Marka Sabljakovića, sami se sa sobom slažemo da se ne smijemo jednako, bez ikakvih prosudaba o tome što je tko kako trebao. To je umjetnost, komad kamena iz Dalmatinske zagore, koji umjetnik oblikuje u tančine kako bi kip izgledao potpuno vjerno onoj stvarnosti koja izgleda poput Poskokova cirkusa, a zatim komad kipa koji treba preoblikovati kako bi se dalmatinski Jozo Poskok iz okolice Smiljana preselio negdje iznad Rakovice. Šešir, marama, kapa dolje, dragi Retkovčani! I skromni redatelju.
Nakon što Jozo Poskok ostane sam s trojicom (u izvornoj inačici četvori- com) sinova poslije smrti voljene supruge (koja ga je na samrti nazvala izmetom, da se ne izrazimo drugačije), daje sve od sebe kako bi im nadomjestio svu ljubav svoga svijeta Divljega zapada, negdje u gori, u Poskokovoj Dragi gdje se i vukovi smatraju prvim susjedima, dobro došlim na svaki ručak koji svojim rukama spravi voljenoj obitelji (pura s kečapom, pura s kakaom, pura s kikirikijem...), a njegujući svoju vrlo kreativnu zatucanost. Baš kada u svojoj izbi zatoči dvije inkasatorice koje su bezobzirno čak drugi puta u trideset godina došle naplatiti struju koja, naravno, od takvoga se gorskoga kauboja ne može naplaćivati, najstarijem će se sinu Krešimiru pomutiti pamet neobjašnjivom željom za supružnicom u životnome potoku. Nevjerojatno, ali najstariji je sin Poskok (kojega će otac pokušati urazumiti da žena samo zlo može donijeti) odlučio boriti se, ni više ni manje, za ljubav... žene. Koje će zgrade stradati, čije će glave otpasti, koja će vjenčanja propasti samo zbog neobjašnjive želje za ženskom rukom u kući i zajedničkome životnom potoku, saznat ćemo smijući se umijeću ret- kovačkih kazalištaraca.
Ne smijemo se jednako i ne smijemo se istomu. Što je prevagnulo iz Tomićeve trpeze smijeha i satire, što li će nam Retkovčani ovaj put naglasiti? Možda onu grotesknu zatucanost koja ne može prihvatiti najjednostav- nije civilizacijske dužnosti kao što je, naprimjer, plaćanje struje? Možda prividnu preuzvišenost ljudi na kupljenim funkcijama? Onaj smiješni otklon od ženskih polovica koji je u određenim situacijama, mjestima i vremenima bio sveta dužnost samoprozvanih muškaraca? Što li će nas nasmijati? Ne nasmijava nas jednako.' (Matej Delaš)