Prema (ne)materijalnom spomeniku ženskom radu - 1. poglavlje: putevima buhača

---

Muzej grada Trogira, četvrtak, 20. 11. u 19 sati
Kustosica/autorica: Nataša Bodrožić (udruga Slobodne veze) i suradnice: Veronika Gamulin, Andrea Palašti, Glorija Lizde, Lujana Paraman
Dizajnerica: Rafaela Dražić
Organizator: Udruga za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze u suradnji s Muzejom grada Trogira

Tokom višegodišnje suradnje udruge Slobodne veze s Muzejom grada Trogira, pionirskog mapiranja izgradnje grada u drugoj polovici 20. stoljeća[1] te naših recentnijih čiovskih tura, otvorila se tema ženskog traga/prisustva u simboličkom i javnom prostoru Trogira. Motivirane jednom arhivskom fotografijom, prizorom kolektivnog rada žena na čišćenju ljekovitog bilja na Čiovu, započele smo istraživanje koje nas je vratilo na početak prošlog stoljeća. Procesi modernizacije, koja je snažnije zahvatila Dalmaciju u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća, donijeli su razvoj novih industrija (cementne, prehrambene, tekstilne, kemijske ...), pri čemu je industrija prerade ljekovitog bilja, a posebno prirodnog insekticida - buhača zauzimala važno mjesto.

Buhač je samonikla autohtona biljka rasprostranjena na cijeloj istočnoj obali Jadrana. Kod nas je poznata pod imenom dalmatinski buhač, ivančica ili dalmatinska krizantema. Ova biljka je nekoć bila izuzetno važna za život ljudi Hrvatskog primorja i Dalmacije. Počela se uzgajati kao gospodarska biljka 1850-ih. Vrhunac proizvodnje buhača u obalnom području Hrvatske zabilježen je u razdoblju između dva rata kada se uzgajao na većim površinama i izvozio diljem svijeta, najviše u SAD. Trogirska općina bila je jedna od najjačih proizvođača u Dalmaciji, naročito u godinama nakon Prvog svjetskog rata.
 
U trogirskom kraju, posebno zaleđu,  prikupljanje ljekovitog i aromatičnog bilja, bila je tradicija, dopunski rad (uz zemljoradnju i stočarstvo), a predstavljalo je dodatni izvor zarade. To se bilje sabiralo u području Trogira jer je u njemu djelovalo poduzeće BILJANA (a prije nje niz drugih gospodarskih aktera, od kojih je najvažnija tvornica buhačeva praška HAMAD), koja je organizirala, otkupljivala, prerađivala, izvozila na strana tržišta i snabdijevala domaću farmaceutsku industriju sirovinama. Vrlo važna i više puta hvaljena bila je ženska radna snaga poduzeća „koja u svim poslovima pokazuje stručnu sposobnost i znanje, od čišćenja bilja do pakiranja“. Međutim, djelovanje „Biljane“ na Čiovu (koju je kasnije preuzela Pliva) i ženski rad koji je održavao, još uvijek nije adekvatno dokumentiran ni istražen.

Pozivaju se stanovnici Trogira i okolice, ukoliko imaju fotografije, priče, memorabilije o djelovanju poduzeća HAMAD i BILJANA, a posebno vezano uz proizvodnju buhača i žele ih priložiti istraživanju, da se jave na email: slobodne.veze@gmail.com ili na muzej.grada.trogira@gmail.com.
 
Slijedeći putove buhača, ove godine otvaramo ovo važno poglavlje za lokalnu i širu povijest s nizom institucionalnih i vaninstitucionalnih partnera. Programska cjelina, u narednom razdoblju, obuhvaćat će ture, prezentacije, razgovore i umjetničku produkciju.
 
U prvom trogirskom okupljanju sudjeluju:
 

• Nataša Bodrožić, kustosica i kulturna radnica: „Trogir, grad žena“ (uvod)
• Veronika Gamulin, povjesničarka umjetnosti, kustosica: predstavljanje istraživanja i kataloga izložbe „Pomogo Bog i buhoč 1888”, autora Andree Palašti i Daniela Popovića (Dalmatica Viva, Jelsa 2025.)
• Glorija Lizde, vizualna umjetnica: „Ponavljanja, probe, uprizorenja” (prezentacija rada)

 
Program je dio projekta MOTEL TROGIR udruge Slobodne veze koji u 2025. podržavaju Ministarstvo kulture i medija RH, Zaklada Kultura nova, Grad Zagreb.