Petra Brnardić na The Wrong Biennaleu s eksperimentalnim glitch filmom “Nuclear Nymphs”

„Nuclear Nymphs“ je poetska plesna filmska minijatura o ljubavi, mržnji i osveti u obličju fragmentirane naracije cikličkog ritma. Nastavak je filma „Leviathan of Desire“ iz 2018. (i, posredno, organski odgovor na „Succubi“, „Mermaid Song“ i „The Black Swan Flaming Ocean“). U njemu autorica plete mrežu vlastite mikrokozmičke naracije o mitskim entitetima mora i vode, poput njihove neizravne pramajke Tiamat, zmajske božice primordijalnog kaosa, ali i o vampirima, sukubima i izvanzemaljcima. Kroz svoju se poeziju i vizualnu umjetnost bavi mitološkim bićima, raslojavajući ih i raspirujući eruptivnu potentnost njihove nabijene simbolike kroz tehnološku razgradnju slike digitalnim korozijama i vibrantnim rešetanjima piksela. 
Projekt je lakmus njezine opsesije svim aspektima ženskih arhetipova i načinima na koje njezini fluidni i višeslojni identiteti crpe iz tog bogatog izvora i golemog bazena pulsirajućeg plodnim fetusima vlastitih klonova. Turbulentni, mračni i duboki ocean metafora je za emocije i njihove svepenetrirajuće pipke, antene i ticala, a nasilne verbalne slike zavođenja, kastracije i uništenja sadomazohističke su i fetišističke fantazije nakon smrti znakovitih veza, toksičnih i anihilirajućih, ili nakon traume, koja je izazvala brojna pitanja, lomove, bol i konfuziju.

Filmskim jezikom Petra izmiče kolabiranju u crnu rupu melankolije,  boreći se za psiho-revamping  nakon emocionalne implozije i protiv despotskog autoriteta i Imena Oca, u okrilju divlje prirode i golih elemenata s kojima vodi ljubav. Seksualizira ljutnju kako bi stvorila dramsku napetost, a sve motive obrađuje kroz rekonstrukciju poetskog jezika i igru ​​stilskim figurama, koje fraktalno, kristalično i prizmatično pršte ili se fluidno, magmatično razlijevaju kanjonima neologizama i semantičkih skokova. Alkemijom simbiotskog sljubljivanja zvuka i slike kreira hipnotičku, magičnu i mističnu atmosferu, kroz jezične akrobacije, verbalnu pirotehniku i ritualno repetitivno pjevanje nalik srednjovjekovnoj liturgiji ili madrigalu, kako bi zacijelila traumu i psihičke frakture te se ponovno rodila, kao iz slane pjene.

Njezina fiktivna (anti)junakinja djeluje kao ultimativna sirena koja se bori protiv onoga što Otac psihoanalitički simbolizira, a u toj bitci iskonska divljina prirode drobi i dezintegrira jedrenjake kao kićene morske faluse i vraća ocean u njegovu iskonsku zavojnicu. Na neki način dotiče se Elektrinog kompleksa, ali inverznog: žudi za Ocem kao strukturirajućom monadom koju nikada nije imala. Nevolje, žrtvovanja i iskušenja trigeriraju se kada se simbolična očinska okosnica, monadna kičma, slomi u tisuću pršljenova i ocean Ida podivlja i poludi.

Video je temeljen na pjesmi koju je napisala na engleskom, otkrivši zavodljive, metamorfozne i meandrirajuće mogućnosti jezika koji joj nije imanentan i ishodišni, i s kojim se može beskrajno poigravati, žonglirajući izvedenicama, sinonimima, pa čak i riječima koje je sama izmislila. Film je ispreplela s rasplamsanom, ledeno-vrelom senzualnošću, s naglaskom na oralnoj fiksaciji (grizenje i sisanje/lizanje, tj. shizoidna vs. depresivna pozicija u psihoanalitičkoj teoriji formiranja objektnih odnosa Melanie Klein).

Film je svojevrsni nastavak njezina noira „Leviathan of Desire“ iz 2018, gdje zločini, kolizije i psihološke prometne nesreće također cvjetaju, i crne udovice, rakovice i škorpioni gmižu zloslutnim škrapama a duhovi ukletim mezaninima i slanim vrtovima torture. U njemu je progovorila o svojoj melankoliji, čežnji i želji, te kroz odnos muškarca i žene prikazala slike i scene nostalgičnog raja, Arkadije i utopije pomiješane s jezivim i tjeskobnim ukazanjima i refleksijama nepokolebljive, proganjajuće i sveproždiruće samoće.

Levijatan je morsko čudovište koje u njezinoj priči i interpretaciji baca čarolije na ljubavnike, a sve je obavila crno-bijelom, srebrno-bisernom izmaglicom nadrealnih odsjaja i ukazanja, prožimajući morski krajolik flashbackovima na elemente koje je stvorio čovjek, kao sjećanja, nagovještaje, pukotine i iskliznuća u paralelnu stvarnost, aluzije ili simbole (izlog, tunel, ključ, lanci, neonska svjetla, svjetlucave šljokice podzemnog kluba, ogledalo, krhotine stakla). Monstruoznost mitoloških bića aludira na fatalnu prirodu privlačnosti, na opojnu fascinaciju, ali i na destruktivnost, toksičnost i otrovnost opsesije, ljeskajući se u električnim sijevanjima postapokaliptične inzularnosti čovjeka kao robota i automatona. Petrin jezik se mrijesti u liminalnom, tranzitnom području između tropsko-pikantne zasićenosti mita i polarnih jeka suvremenih kiborga.

Otok, obala, plaža, ljetni povjetarac i tama označitelji su ljubavne izolacije, gdje se fantazmagorične stvarnosti idealizacije i razočaranja isprepliću u žarkom tangu histeričnog sljepila, ali i otuđenja osobe u vječnoj potrazi za nečime što će istinski odraziti njezinu srž. Petra pretvara svoju stvarnost u fikciju, koristeći slojevitu vizualnu i jezičnu strukturu kao alat za navigaciju kroz treperave mreže osobnih i kolektivnih psihičkih krajolika.
 
Radovi Petre Brnardić, crteži „Butterfly Effect“ i „Black Siren“, uvršteni su u stalni postav galerije Artemizia Foundation u Bisbeeju, Arizona (SAD), uz bok Warholu, Koonsu, Basquiatu, Picassu, Marini Abramović i ostalim značajnim umjetnicima. Tijekom 2025. godine primila je četiri priznanja za svoje filmsko stvaralaštvo: za film „Butterfly & Snake“ na Avantgarde Horror and Fantasy Film Festivalu u Novigradu, za „Nuclear Nymphs“ na Florence Film Awards i New York Movie Awards, te za „Succubi“ na festivalu Planet Cinema u New Yorku.