PAMUK – Podrška Autorstva Mladih Umjetnika Kazališta

Nakon večerašnje izvedbe održat će se i tribina o položaju mladih umjetnika, uz gostovanje psihologinje Lidija Arambašić, koja dodatno otvara prostor za promišljanje uvjeta rada i razvoja u suvremenom izvedbenom kontekstu.
 
Trendovske tendencije tržišta rada od novih kandidata nerijetko traže inovativnost, originalnost, stalnu želju za dodatnim usavršavanjem i brzinu u ispunjavanju zadataka koji su pred njima. Često zaboravljajući da je za prva tri navedena uvjeta potrebno vrijeme. Kada preusmjerimo fokus na tržište kulturnog i umjetničkog sektora, naići ćemo na sličnu situaciju - sve kraće umjetničke procese, sve manja ulaganja u umjetničke sadržaje koji odskaču od zabavnih i komercijalnih formi, deficit prostora za rad, prekarni rad, paralelno sudjelovanje u nekoliko projekata…
 
PAMUK nastaje s ciljem konfrontacije istih kroz otvaranje prostora podrške mladih kazališnih i izvedbenih umjetnica i umjetnika u njihovim prvim autorskim i istraživačkim procesima. Program je osmišljen kao podrška u umjetničkom formiranju mladih kroz osiguravanje adekvatnih uvjeta za rad i suradnju s mentorima koje čine priznati kazališni profesionalci.
 
Mentori ovogodišnjeg PAMUK-a su Matija Ferlin, Ugo Korani, Iva Kraljević, Maja Posavec i Dražen Šivak. A sudionici su Antun Antolović, Bela Grah, Anja Jogunica, Nikolina Krupec, Marta Lončar i Klara Rihtar koji su u proteklih šest mjeseci razvijali svoju autorsku ideju suočavajući se s različitim izazovima koje donosi autorski proces. Pristupi procesu bili su raznoliki, a tako su i izvedbeni fragmenti s kojima ćemo se večeras susresti.
 
Ovdje ništa nije smiješno Antuna Antolovića istražuje osobne nesigurnosti i strahove u izvedbi kombinirajući elemente, u dramskoj tradiciji, već uspostavljene maske klauna i suvremenog plesa preko kojeg istu reducira i apstrahira, svodeći je na asocijativni znak. like a box of chocolates rad je Klare Rihtar u kojem kombinira elemente lutkarstva, mime i autobiografskih iskaza tematizirajući različite faze ciklusa ljudskog života koje smješta u ritmički dinamičnu mikro-cjelinu. ARAUKARIJA.29. Marte Lončar prezentacija je izvedbenog fragmenta sačinjenog od različitih materijala nastalih u procesu. Uporišta materijala bile su njezine trenutne inspiracije koje je transponirala u izvedbene materijele koji se međusobno razlikuju na formalnoj i sadržajnoj razini. Nikolina Krupec u svom radu Pustinjak te drži u šaci bavi se pitanjem samoće unutar zajednice, polazeći od osjećaja da se kolektiv često nameće i negira samoću individualca. Istražuje što se događa u samoći pojedinca te možemo li prepoznati trenutak odluke za akciju. Unutar tog preispitivanja traži različite izvedbene pozicije izvođača u odnosu spram publike, oslanjajući se i na poeziju Wisława Szymborska. Bela Grah u izvedbenom fragmentu Ultima moritur suprotstavlja suosjećanje u kazalištu s manjkom suosjećanja u svakodnevnom životu - navedeni sukob istražuje kroz vlastiti odnos s glumom kao profesijom i s kazalištem kao ljubavi.  Vidimo se. Anje Jogunice istražuje mogućnost izražavanja unutarnjeg stanja i njegovih naglih proboja, ali bez jasne artikulacije unutarnjih odnosa.
 
Važno je za istaknuti, kako cilj njihovih procesa nije bio kreiranje predstave, već razvoj prvih alata u njihovom autorskom toolboxu, na spoznaji vlastitih autorskih afiniteta, faza procesa, ali i suočavanjem s različitim obrascima, kočnicama i strahovima. Stoga se PAMUK u svojoj prvoj godini djelovanja definirao kao mjesto pažnje i mjesto usporavanja; vjerujući da je dugačak, intiman, autorski proces upravo onaj odraz koji je mladim umjetnicima najpotrebniji.
 
U sklopu programa održat će se i tribina koja otvara pitanje što znači sustavno ulagati u mlade umjetnike — ne samo na razini produkcije, nego i umjetničkog razvoja, institucionalne podrške i mentalnog zdravlja. Poseban naglasak donosi perspektiva prof. Lidije Arambašić, psihologinje, koja umjetnički proces promatra kroz razvojno-psihološki okvir: mladi umjetnici često stvaraju iz osobnog i intimnog materijala, u fazi života obilježenoj formiranjem identiteta i potrebom za validacijom. U tom kontekstu, umjetnički rad postaje produžetak identiteta, a proces stvaranja istovremeno prostor rasta i potencijalnog psihološkog opterećenja. Upravo zato mentorski vođeni i strukturirani procesi, kakav PAMUK nastoji uspostaviti, djeluju kao važan zaštitni okvir — omogućuju razvoj bez preopterećenja te stvaranje sigurnog prostora za istraživanje, pogrešku i umjetničko sazrijevanje.