Otvorenje samostalne izložbe Dubravke Svetlićić 'Gutfeeling'

Dubravka Svetličić se nakon duže slikarske apstinencije, povremeno prekidane kratkotrajnim kreativnim i izlagačkim izletima, prije dvije godine u potpunosti vratila slikarstvu. Obiteljske i poslovne obaveze udaljile su je od umjetničkog stvaralaštva, onog što smatra sastavnim djelom svoga bića i što još od djetinjstva istinski u sebi nosi i osjeća. Konačnu odluku o svom povratku slikarstvu donijela je u trenutku kad je proživljavala duboku obiteljsku krizu. U tim teškim trenucima obratila se slikarskom činu kao svojevrsnom ispovjedniku koji će saslušati i razumjeti njezinu intimu; kao istinskom prijatelju koji će znati utjeloviti njezine osjećaje i potom ih prenijeti prvenstveno njoj samoj, a onda i onima koji će znati pročitati što je naslikano.
Vjerojatno je stoga na prvim Dubravkinim slikama ovog ciklusa izniklo stablo. To drvo predstavlja simbol života, rasta i otpornosti te osamljeno stoji na brežuljku, a povijeno vjetrom prkosi snažnim udarima života i prirode. Kako autoričin ciklus odmiče, ono se sve više razlaže i postupno pretvara u amorfni znak koji će se uskoro stopiti s nemirnom slikanom pozadinom. A nju, kao da taj isti vjetar pokreće te će uskoro, taj simbolični i jedini figurativni subjekt apstraktnih kompozicija, nestati u vrtlozima ekspresivne gradacije slikanog polja. Logično je da emocije, kao najsnažnije umjetničko oružje, pokreću Dubravkin slikarski kozmos te pred njihovim nadiranjem nema mjesta predmetnom svijetu, pa tako ni početno simboličko uporište više nije potrebno.

Izuzetno gustim, crnom bojom rađenim slikocrtežima tjeskobne atmosfere koju potenciraju slojeviti, brzo slikani potezi, Dubravka je položila temelje svojem specifičnom vidu ekspresije. Tim se crtežima približava samoj strukturi slikane kompozicije koja će, vođena intuicijom, postati tvorcem povišene emotivne atmosfere njenih radova.  Bilo da slika monokromno, gdje crnu boju gradira nijansama, ili da je poništava akcentima tirkizne, autorica se pridržava principa strpljive akromatske gradnje koja će rezultirati u potpunosti zasićenom površinom. Premda djeluju da su slikani nesputanim potezom i u jednom dahu, ti su crteži produkt pažljive subjektivne analize suodnosa geste i boje, onoga što će postati prepoznatljivom odrednicom autoričina slikarstva. 

To se jasno očituje u akrilicima na platnu u kojima eksplozija boja zamjenjuje akromatski slog i gdje je  zasićena  površina u permanentnom pokretu koji će dovesti do kontinuirano pulsirajuće aktivnosti slikarskog tkiva što stvara dojam nemirne vibrirajuće površine. Kratke i brze linije mije­šaju se s dugim rafiniranim potezima kista, a boja je vjerni pratilac gestualnog procesa. Postignuta je optimalna ravnoteža u is­taknutoj dinamici kompozicija, jer kolorit uglavnom prati ritam kista tako da brže slikani dijelovi imaju odgovarajuću prat­nju intenzivnih boja, dok dionicama rađenim dugim i laganim potezima prevladava gotovo la­zurna kromatika. Radeći vješto izbalansiranim, ali ipak kontrastno impostiranim koloritom, Dubravka će, kao pikturalne akcente koristiti plavu i žutu, a posebno crvenu boju, koje će same po sebi, ali i svojom pažljivo selektiranom izvedbom, pokrenuti i akcentirati svjetlo što će neprekidno kretanje čitave kompozicije na kratko zaustaviti donoseći joj trenutni smiraj. Crna boja, prevladavajuća u ranije spomenutim crtežima, sada se pojavljuje kao svojevrsni kaligrafski znak koji ponovo pokreće nakratko svjetlom zaustavljenu kompoziciju. Boja, kao akcelerator pokreta i supstitut Dubravkine energije, osnovni je subjekt ovog ciklusa kojeg karakterizira složen i slojevit proces stvaranja slikarskog djela. Sve je u funkciji spontane ali ipak osmišljene i skicozno isplanirane cjeline, čije segmente najčešće odvaja različita obrada slikanih površina; od prevladavajućih ekspresionistički slikanih epizoda gdje nesputani duktus dominira u bojom zasićenim polju, do gotovo monokromnih kreativnih pauzi što istovremeno pokreću i zaustavljaju nemirnu kompoziciju.

Dubravka u ovom ciklusu ispisuje svoj specifičan autorski rukopis, satkan od brzog i sugestivnog poteza koji se može sagledati kao znak, rečenica i protest, ali se ne može čitati separatno već kao jedinstveni produkt intuitivno nastale cjeline.
Slikarstvo Dubravke Svetličić oslobođeno je ikakvih narativnih i literarnih predložaka, jer se radi o procesu subjektivnih istraživanja apstraktne provenijencije vođenih senzibilnim autoričinim duhom. Ne bježeći od vjere u vlastitu mentalnu snagu, ali i prepuštajući se emocijama i spontanosti, Dubravka je stvorila slike koje odišu specifičnim apstraktnim intimizmom te zaokružuju jedan istinski umjetnički svjetonazor profinjene likovnosti i nepatvorene iskrenosti.
 
Mladen Lučić
 
DUBRAVKA SVETLIČIĆ

Osnovnu i srednju školu završila je u Rovinju. Na Filozofskom fakultetu u Rijeci diplomirala je Povijest umjetnosti i Likovnu kulturu - smjer slikarstva u klasi prof. Antona Depopea i prof. Ksenije Mogin. Preko 10 godina je predavala likovnu kulturu na gimnaziji Zvane Črnje u Rovinju gdje je vodila kreativne radionice: slikarstvo, kiparstvo, crtanje i grafika. U više navrata je bila mentor kreativnih radionica za nadarene na Novigradskom proljeću. Od 1996.-2005. vodila je privatnu školu stranih jezika u Rovinju u sklopu koje i kreativne radionice. Od 2006. - 2011. voditeljica je Multimedijalnog centra Grada Rovinja za koji je osmislila i vodila brojne kulturne programe od kojih ističe „Artexchange“ - prvi istarski sajam umjetnina, „Rovinj spring jazz“, brojne samostalne i skupne izložbe istaknutih likovnih umjetnika iz Hrvatske i zemalja okruženja.

Do sada je izlagala na skupnim izložbama: Rovinjska likovna kolonija, Grisija, Festival mladih Pazin, Ex-tempore Piran, Opatija i Grožnjan, godišnje izložbe HDLU-a, samostalno je izlagala u Puli i Sv. Jurju (Grožnjan). Od 2011. ravnateljica je Pučkog otvorenog učilišta Grada Rovinja-Rovigno. Članica je HDLU Istre i majka dvaju sinova Jana (38) i Klasa (27).