Otvorenje izložbe 'The personal is political' Dragana Vojvodića

(...) 'Središnje mjesto u Vojvodićevom radu zauzima istraživanje identiteta i egzila, bavljenje globalnim pitanjima migracije, slobode i pripadnosti kroz prizmu osobnog iskustva i prakse (post)konceptualne umjetnosti. Njegovi performansi, akcije i instalacije često uključuju elemente njegove osobne priče (raspad SFRJ, napuštanje Sarajeva i sl.), postavljajući individualna pitanja u širi socio-politički kontekst. Izložba The Personal is Political stoga objedinjuje performanse, umjetničke akcije, fotografije, printove, objekte, instalacije i video-radove koji problematiziraju njegovu osobnu biografiju (All I Ever Wanted, Curriculum Vitae, Studija portreta, Black Flag / Dead Land itd.), odnos prema društvu i političkim strukturama moći (The Personal is Political, Statement, The End, Rad oslobađa rad ubija, Hyperobject_Fukushima 2019, The History of Hardcore itd.), kao i radove koji više ili manje eksplicitno korespondiraju s poviješću konceptualne umjetnosti (Soundless, Fuck the System, Speechless itd.), budući da Vojvodić prihvaća Duchampov koncept readymadea, Maljevičevu apstrakciju i Cageove zvučne eksperimente, propuštajući ih kroz svoju osobnu povijest i socio-politički komentar.
Poseban ciklus na ovoj izložbi obuhvaća radove u kojima prevladava narativni diskurs kao izjava ili tekst koji je inkorporiran u fotografije, grafike, skulpture i instalacije. Autor se oslanja na vlastite autobiografske zapise ili preuzima nefikcionalne izjave iz različitih proznih/poetskih tekstova, eseja ili umjetničkih izjava. Ovi radovi, izvedeni u različitim materijalima, zajedno s prostorom u kojem su postavljeni, dobivaju značaj umjetničke izjave, a citati izdvojeni iz primarnog konteksta postaju izjave autora koji ih je prisvojio i u koje je unio novu semantiku. Tako je, kao što je već navedeno, i narativ svjetlosne instalacije The Personal is Political (2021) preuzet iz historijski značajnog slogana koji je Vojvodić reaktualizirao u izjavi plasiranoj u suvremeni kulturno-politički kontekst.
S druge strane, u seriji radova nazvanoj Studije portreta, Vojvodić koristi postupke ponavljanja i varijacija u fotografijama na kojima se nalazi u istoj pozi na različitim mjestima, uključujući Tartu, New York ili Hirošimu. Promjenjivi krajolici i urbani pejzaži ističu nomadsko prisustvo umjetnika. Položaj njegove figure na fotografijama aludira na romantičarski motiv poznat kao Die Rückenfigur, koji prikazuje figuru viđenu s leđa u slikarstvu pejzaža i fotografiji u radovima umjetnika poput Caspara Davida Friedricha. Razmišljajući o identitetu umjetnika i njegovom širem opusu, Vojvodićeve Studije portreta mogu se shvatiti i kao izjava o njegovom osjećaju izmještenosti. Obučen u crnu duksericu i crne hlače, umjetnik skriva svoj identitet dok uporno gleda prema mjestima od historijskog značaja ili sa simboličnim podtekstom. Dok Rückenfigur u kompoziciji često potiče promatrača da se identificira i bude zadivljen pejzažom, Vojvodićev enigmatski, siluetni stav sprječava ovu analogiju, njegova figura remeti konvencije fotografije pejzaža ili urbanog okruženja, a Vojvodić, skrivajući svoj identitet, ironično ovu seriju fotografija naziva studijom portreta”, primjećuje povjesničarka umjetnosti i kustosica iz SAD-a, Shannon Egan.
Ovo su samo neki od ciklusa radova koji će biti izloženi u Art radionici Lazareti, nastalih tijekom međunarodnih rezidencijalnih i istraživačkih projekata Dragana Vojvodića, u suradnji s književnicom Ljiljanom Maletin koja je dokumentirala Vojvodićeve akcije i performanse.'
(...)