Otvorenje izložbe Dominique Jurić u Šibeniku

(...) Osobito je važan i zanimljiv utjecaj svjetlosti, koju Jurić prepoznaje kao glavni pokretač svog djelovanja: „U središtu mog umjetničkog rada nalazi se svjetlost - nevidljiva, promjenjiva i neuhvatljiva pojava koja postaje vidljiva tek u susretu s materijom. Staklo je za mene medij koji najvjernije prenosi tu čudesnu igru percepcije, boje i emocije. Ono ne reflektira samo svjetlost, već i sjećanja, prolaznost i mogućnost transformacije.“
U srednjovjekovnom kontekstu, iz kojega pojam proizlazi, lux nova označava novu svjetlost koja ne osvjetljava samo prostor nego mijenja način njegova doživljavanja. Upravo je takvo shvaćanje bilo jedno od temeljnih polazišta opata Sugera pri oblikovanju bazilike Saint-Denis. U njemu svjetlost postaje sredstvo preobrazbe arhitekture i iskustva prostora. Izlazak iz plohe postaje umjetničin odgovor na iskustvo razaranja i mogućnost da fragment postane ishodište novoga djela.
Uostalom, na Mediteranu postoji duga tradicija neodbacivanja. Brodovi se krpaju desetljećima, ribarske mreže popravljaju, kamene kuće nadograđuju, maslinici se obnavljaju generacijama, a predmeti nastavljaju živjeti u drukčijem obliku i funkciji, umjesto da se odbace. Mediteran je ujedno mjesto specifičnog uprizorenja svjetlosti - u ljeskanju sunca na moru i svim mijenama koje se odražavaju na krajoliku i cjelokupnom životu. Stoga je posve razumljivo autoričino neumorno posezanje za mediteranskim, arhetipskim motivima poput masline, gajete, valova, riba… Tu su i posvete mjestima uz koje je Dominique Jurić vezana, poput Kornata.
Sve ove teme ona razvija u različite konstruktivne i kolorističke kompozicije, od jednostavnih i koloristički reduciranih do kompleksnih i raskošnih. Pritom se uopće ne zadržava na doslovnosti prikaza. Motiv je polazište za razumijevanje njegove unutarnje logike, ali i za osvještavanje vlastite motivacije te procesa poistovjećivanja. Mijenja se i sam način građenja djela. U tradicionalnom vitraju kompoziciju povezuju i nose olovni profili koji omeđuju obojene staklene plohe. U vitrajističkim skulpturama Dominique Jurić tu konstruktivnu ulogu preuzimaju željezne strukture. One više nisu tek tehnički nosači, nego postaju vidljivi dio likovnog jezika, svojevrsni kostur koji od fragmenata gradi cjelinu. (...) - iz teksta Barbare Vujanović