Otvorenje izložbe Andreja Rehaka: Rehak Rani Radovi

Feđa Gavrilović, iz kataloga izložbe Rehak Rani Radovi:

"U svome je dnevniku Paul Klee, godine 1915., napisao: „Što svijet (ovih dana) postaje užasniji, umjetnost postaje apstraktnija; mirna doba proizvode realističnu umjetnost.“ Time je obrazložen put apstrakcije kao dominante dvadesetostoljetne umjetnosti. Ne samo kao emancipacije forme, što je bilo temeljno učenje drugog velikog slikara te epohe, Vasilija Kandinskog, nego također kao emancipacije ljudske unutrašnjosti, odnosno zatomljene istine: uplašene, nesigurne i krhke, ali istovremeno i nevjerojatno snažne i izdržljive ljudske psihe (odnosno - duše, štogod pojedinom čitatelju ta riječ značila). Stoljeće je balansiralo između potpunog ništavila, koje je u jednom trenutku postalo salonsko pomodarstvo, i divlje ekspresije, koja se znala preliti u vlastitu neumjerenost. Upravo na vrhu jednog takvog vala neumjerenosti, na kraju jednog vremena i jedne kulture (mislim tu na socijalistički projekt dvadesetog stoljeća i njegov jugoslavenski specifikum) našao se jedan mladić, gimnazijalac, te potom student kiparstva u Zagrebu, Andrej Rehak.
Možda nije (svjesno) slutio da se svijet kakav je poznavao bliži kraju, ali u njegovim ranim i akademskim radovima vidimo neke simptome svršetka. Tu je, za 1980-te tipično, prenaglašavanje ekspresije, kao i snažno oslanjanje na ranomodernističke uzore koje se može nazvati citiranjem (što je, u to vrijeme, bio popularan postupak u umjetnosti). Međutim, krajem desetljeća, Rehak pronalazi svoj put u kleovskom apstrahiranju, u svojevrsnom zatišju dotadašnjih energičnih oblika koji se međusobno prožimaju kako bi stvorili asocijacije lica. Na ovoj izložbi njegovih ranih radova možemo pratiti to pojednostavljivanje. Guste teksture postaju sve jednostavnije plohe s asocijacijama ljudskih tijela (vrlo u duhu dizajna i street-arta toga vremena) da bi se, krajem osamdesetih, preobrazile u linearnu suptilnost i izraz koji se sve više bliži čistom znaku. Kao da je umjetnik, brišući naslage angsta, tjeskobe, nemira i psihičkih tenzija, težio postupno otkriti primarni govor, glas sklada i mira. To je izraz u pastelnim bojama u kojemu se figure tek naziru i tiho otkrivaju iza nježnih naslaga pigmenta. U jednom se trenutku upustio i u posve apstraktni likovni izričaj, brišući sve naznake figura u poljima naznačene geometrije, to jest u linearno razigranim rasterima s kolorističkim akcentuacijama, u kojima je tražio vlastitu ravnotežu slike.
No, nakon tog smiraja nastupio je krvavi finale - rat koji je obilježio prvu polovinu devedesetih u Hrvatskoj, u kojemu je Rehak iz prve ruke svjedočio krhkosti svih ljudskih duhovnih i društvenih konstrukcija i uzusa. Ipak, njegovo kleovsko naukovanje nije bilo uzaludno, niti je palo žrtvom rata. Preživjelo je u njegovoj svijesti kao jedini mogući način osmišljavanja kaosa u kojemu se našao, opstalo je kao (ipak) jedina konkretna činjenica u svijetu neprekidnih nasilnih promjena, kao osnova njegove senzibilne ličnosti. Tome svjedoči jedna Rehakova slika iz 1995. u kojoj, ponovno, u kleovskim, suptilnim, preklopljenim oblicima pastelnih boja, prikazuje siluetu američkog Indijanca, ili člana neke izvaneuropske kulture. To je lik označen kao Drugi, kao romantični društveni autsajder. Onaj kojega je vrijeme pregazilo, ali koji posjeduje mudrost prošlosti, te je može, ako znamo razumjeti njegov jezik, prenijeti nama. S druge strane, Indijanac je i simbol vječnog sukoba, ciklički ponavljajućeg rata, odnosno jedne mitologije koja se prikazuje kao vestern film koji nam se neprestano iznova projicira u zaključanom kinu, iz kojega očajnički želimo izaći. No, ako činjenice koje su nam dane, odnosno u koje smo ubačeni bez svoje volje, razložimo na njihove oblikovne elemente, te ih, još k tome, nekako estetski artikuliramo, možda im čak i uspijemo dati neki smisao."

Katalog izložbe Andreja Rehaka: Rehak Rani Radovi (pdf)

AMZ