Nasilje bez spektakla: kazališni pogled na tišinu prije udarca

"Roman Marine Vujčić otvorio je prostor za promišljanje o onome što najčešće ostaje neizgovoreno - o nevidljivim mehanizmima kontrole, straha i tišine koji prethode svakom činu nasilja. To jest trenutci prije pucanja, prije odluke, prije bijega. To je prostor u kojem se nasilje rađa i normalizira, često nevidljivo i bez svjedoka", objašnjava redateljica Anica Tomić za Hinu. 
 
Dramaturginja Jelena Kovačić nadovezuje se ističući da je upravo ta preciznost i empatija u pisanju romana bila presudna za odabir materijala. "Marinin roman na nevjerojatno precizan način i s puno empatije detektira sve faze i prijelome zlostavljačkog odnosa. On isto tako pokazuje da je nasilje prisutno u svim slojevima društva i da su njegovi mehanizmi posvuda isti", kazala je dramaturginja.
 
Feministički okvir i povijest nasilja
 
U opisu predstave posebno se ističe niz feminističkih umjetnica čiji su radovi oblikovali koncept. Kovačić objašnjava kako predstava počinje svojevrsnim "lecture performansom", uvodom koji publiku vodi kroz povijest feminističke umjetnosti i društveni kontekst teme kojom se bave.
 
"Dio umjetnica koje tematiziramo stvarao je iz vrlo osobnog iskustva nasilja - poput Artemisie Gentileschi, Nan Goldin, Emme Sulkowicz i Sue Williams. Na taj način taj uvodni dio postaje ne samo jedan mogući pogled na povijest feminističke umjetnosti, nego i na povijest nasilja nad ženama“, kaže dramaturginja.
 
Time se, dodaje, ističe ključna feministička teza da je privatno uvijek političko, a nasilje se ne promatra kao pojedinačni incident, već kao posljedica dubljih društvenih mehanizama.

"Aničin redateljski pristup u velikoj je mjeri inspiriran tim performativnim, konceptualnim impulsom, kao i njenim iskustvom kao performerice, koje je ona u svom postupku ugradila u cijelu predstavu", dodaje Kovačić.
 
Tomić pojašnjava kako se ideje umjetnica ne pojavljuju ilustrativno, već su utkane u sam kazališni jezik. "Njihova prisutnost nije ilustrativna, nego unutarnja i suptilna. U našoj predstavi te se poetike otpora prevode u kazališni jezik više kao citati i energetski impulsi koji se prenose kroz izvedbu. Predstava postaje mreža ženskih sjećanja, poveznica različitih generacija otpora", ističe redateljica.
 
Nasilje kao proces emocionalne i psihološke dezintegracije
 
Posebnu pažnju autorski dvojac posvećuje pitanju prikaza nasilja na sceni. Tomić naglašava da je zanima mehanizam koji vodi do nasilja, a ne sam fizički čin. "Fizički čin nasilja je samo posljedica, ono što nas zanima jest tišina prije udarca, pogled koji postaje prijetnja, prostor koji se sužava. Na sceni zato ne prikazujemo nasilje kao spektakl, već kao proces emocionalne i psihološke dezintegracije", dodala je.
 
U tom se smislu predstava ne fokusira na senzacionalizam, nego na strukture moći i društvenu pasivnost koje omogućuju nasilje. "U predstavi prikazujemo susjede, policiju, socijalnu službu i to ne kao karikature, nego kao strukture koje oblikuju stvarnost. Njihovo djelovanje, pasivnost ili neprepoznavanje situacije direktno utječu na ishod", objašnjava Tomić.
 
Dodaje da je sustav hijerarhijski tvrd, spor i trom, ponekad neslomljiv i onima koji unutar njega pokušavaju pomoći.
 
Adaptacija između intime te društvenog konteksta
 
Roman Marine Vujčić poslužio je kao polazište, no adaptacija je, ističe Tomić, bila "kreativni odgovor", a ne klasična dramatizacija. U suradnji s dramaturginjom Kovačić, tekst je otvoren prema prostoru, tijelu i tišini, a introspektivni ton romana preoblikovan je u polifoniju glasova.
Kovačić objašnjava da je put od proze do drame bio zahtjevan. "Drama ima drugačiju ekonomiju vremena, drugačiju distribuciju informacija. Bilo je važno da adaptaciju vodi zajednički trud da se mehanizam nasilja rasvijetli i razumije. U adaptaciji se susreću dvije perspektive - glas ansambla koji nosi priču i glas glavne junakinje koji se postepeno stvara", kazala je dramaturginja. 
 
Predstava je koncipirana u tri dijela: lecture performans, intimnu priču i završni performans.
 
"U središnjem dijelu adaptacije ključni su trenuci početka i lovebombinga, zatim dinamike odnosa u kojem nakon nasilne epizode slijedi mir, do pokušaja odlaska i konačne odluke o napuštanju zlostavljačkog odnosa. U odnosu na roman, naša se predstava zaustavlja u trenutku ubojstva,koncentrirale smo se na sve ono što dovodi do tog trenutka", dodala je Kovačić.
 
"Od svega što si proživjela, ostao je samo rezultat"
 
Radeći s ženskim ansamblom, autorski tim posebno se posvetio stvaranju sigurnog prostora za izvođačice.
 
"Odluka da pokušamo kroz likove pripovjedača iznijeti priču bila je jedna od prvih odluka koje smo Jelena i ja donijele. Takva odluka postala je način nošenja s emocionalno zahtjevnim sadržajem i čin djelovanja na samoj sceni", objašnjava Tomić.
 
Scenografija, u suradnji s Matijom Blaškovićem, postaje svojevrsni lik: "Kuća je postala scenski organizam kao prostor koji pamti, koji je sudionik nasilja i koji reproducira sjećanja", dodaje redateljica.
 
Kovačić pak ističe da joj je u procesu adaptacije posebno ostala u mislima jedna rečenica iz romana: "Od svega što si proživjela, ostao je samo rezultat". 
 
"Za mene ona sažima tragičnost situacije glavnog lika Lade Lončar i svake žrtve obiteljskog nasilja. Upravo nam ta pogrešna koncentracija na rezultat onemogućuje da razumijemo kako do nasilja dolazi. Marinin roman rasvjetljava sve ono što se događa prije tog rezultata. On nam omogućava da razumijemo". 
 
Kazalište kao prostor usporavanja - pogled koji traje
 
Za redateljicu kazalište ima moć usporavanja vremena. "U svijetu u kojem informacije stalno jure, a nasilje se brzo zaboravlja, kazalište može stvoriti prostor za pogled koji traje i osjećaj koji ostaje. Možda ne može promijeniti društvo, ali može promijeniti pogled. A to je početak svake promjene i početak empatije koja nije sažaljenje, nego trenutak preuzimanja odgovornosti", kazala je. 
 
Kovačić zaključuje da kazalište uvijek djeluje u trenutku zajedničkog iskustva. "Nadam se da će to zajedničko svjedočenje priče o nasilju otvoriti dodatni prostor empatije, razumijevanja i utjehe. Teško je živjeti u svijetu u kojem se ne osjećamo sigurno, ali važno je znati zašto se i zbog koga tako osjećamo i kako u tom nesigurnom svijetu možemo sačuvati i sebe i one oko nas“.
 
U predstavi glume Ksenija Pajić, Filip Šovagović, Barbara Nola, Ivan Simon, Lana Meniga, Đorđe Kukuljica, Dijana Vidušin, Enes Vejzović, Ivana Bolanča, Siniša Ružić i Helena Buljan.
 
Predstava je nastala po romanu Marine Vujčić, u konceptu redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić, koja potpisuje i adaptaciju teksta. Glazbu je skladao Nenad Kovačić, a za scenski pokret zaslužna je Lada Petrovski Ternovšek. Scenografiju potpisuje Matija Blašković, kostimografiju Marita Ćopo, a oblikovanje svjetla Zdravko Stolnik. Asistent redateljice je Ivan Dragičević.
 
Predstava će se premijerno izvesti u Gradskom dramskom kazalištu Gavella u petak 24. listopada. 
 
Piše: Anja Perić / Hina