Kemil Bekteši: 'Shade is Shade is Shelter'

Kemil Bekteši
Shade is Shade is Shelter
3. 9. - 23. 10. 2026.
 
Autorica teksta izložbe: Martina Munivrana
 
Kemil Bekteši: Shade is shade is shelter
 
Polazeći od osobnog i proživljenog iskustva, umjetnik Kemil Bekteši u svojoj umjetničkoj praksi povezuje obiteljsku povijest s temama rada, identiteta, migracije i pripadanja. Prvo samostalno predstavljanje umjetnika izložbom Shade is shade is shelter u Galeriji Manuš Bekteši otvara pitanje čovjekove potrebe da ostavi trag o sebi u prostoru koji naziva domom. Dom se pritom otvara kao mjesto života i iskustva koje stvaramo ili nasljeđujemo, svojevrsni zaklon u kojem priče, geste i sjećanja prethodnih generacija ostavljaju tragove u predmetima, navikama i tijelima.
Naslov izložbe umjetnik izvodi iz rečenice Shade is a shade, you notice it only when you need its shelter or when it stands in your way^[1], povezujući i naglašavajući odnos između tijela, prostora i potrebe za zaklonom odnosno sigurnošću. Na izložbi su predstavljena dva rada, instalacija Cave i serija asamblaža Studies: The One Before Me and the One Before Them. Interakcija između uporabnih predmeta čija površina postaje arhiv sjećanja na ruke kao nositeljice generacijskog rada i truda, odricanja i žrtve (Cave) i relikvijama napravljenim od produkata toga istog rada jufke (Studies…) tvori intimni prostor jednog doma, jedne generacije koja je pružila i pruža zaklon, podršku i brigu svojim najbližima.
 
Instalacija Cave, sačinjena od metalnih ovala za serviranje hrane na kojima je umjetnik iscrtao ruke svojega oca, nositeljica je arhiva rada i sjećanja, poštovanja i odanosti. Kao polazište Bekteši uzima prapovijesne prikaze ruku iz argentinskih pećina, u kojima prepoznaje ranu čovjekovu potrebu da vlastitim tragom zabilježi svoju prisutnost u prostoru koji naziva domom. Tu gestu prenosi na metalne ovale za serviranje hrane, predmete vezane uz slastičarnice, restorane i pekare, na čijim već korištenim i izgrebenim površinama iglom urezuje obrise ruku svojega oca. Umjesto pigmenta, trag nastaje ogrebotinom, a prapovijesna gesta bilježenja prisutnosti preobražava se u zapis često nevidljivog rada. Na obrisima ruku vidljive su i deformacije prstiju, među njima koštana zadebljanja na završnim zglobovima, nastala kao posljedica dugogodišnjega fizičkog rada. Vrijeme tako nije obilježilo samo uporabne predmete nego se ocrtava i neposredno na rukama koje su ih koristile.
Crteži urezani iglom mjestimično su gotovo neprimjetni, pa njihova suptilnost ponavlja nevidljivost rada koji bilježe. Metalni ovali u prostoru pojavljuju se poput fragmenata intimne arheologije rada, pojedinačnih tragova iz kojih se postupno iščitava priča o tijelu, radu i obiteljskom nasljeđu.
 
Odnos predmeta, tijela i traga stalna je umjetnikova preokupacija. U radu 250 °C tragove masnoće i tijesta na pohabanim pekarskim tepsijama svojega oca prekriva zlatnim listićima, dok u radu EURO SMILE: A Monument to Gastarbeiters umjetnički honorar pretvara u zlato i ugrađuje ga u vlastiti zub. Predmet i tijelo postaju površine na kojima se talože rad, ekonomska vrijednost, migracija i obiteljska povijest. U Cave taj se odnos ponovno pomiče: trag više nije samo ono što rad ostavlja na predmetima koji prolaze kroz ruke radnika, nego ono što su godine rada ostavile kao trag na samim rukama.
Nasuprot hladnoj površini metala, u asamblažima iz serije Studies: The One Before Me and the One Before Them Bekteši radi s jufkom, materijalom povezanim s hranom, svakodnevicom i kulturnim nasljeđem. Slojevitim nanošenjem jufke na nepreparirano laneno platno nastaje površina koja se nastavlja mijenjati i nakon umjetnikove geste: sušenjem i pucanjem tijesta postupno se otkrivaju prethodno skriveni slojevi. Ono što je bilo ispod, izlazi na površinu. Naslov serije tu materijalnu slojevitost usmjerava prema generacijskom čitanju, prema „onom prije mene i onom prije njih“. Više slojeva i pojedinačnih elemenata potrebnih za nastanak stabilne forme Bekteši povezuje s idejom zajedništva i mnoštvom ruku koje sudjeluju u njezinoj izgradnji.
Odnos oca i sina, koji je obilježio i ranije Bektešijeve radove, tako se u ovoj izložbi širi prema pitanju onoga što se prenosi između generacija. Obiteljsko nasljeđe ne ostaje samo u onome što se pamti i pripovijeda: ono se zadržava u materijalima, predmetima, svakodnevnim gestama i tijelima. Manualni rad pritom se ne pojavljuje samo kao proizvodnja nego kao trag, ponavljanje i nasljeđe, ali i svojevrsno davanje, ljubav i briga, nešto što oblikuje predmete i tijela, ali istodobno sudjeluje u stvaranju doma i zajedništva. Zaklon, utočište time postaje prostor onih koji ga stvaraju: ruku čiji rad omogućuje sigurnost drugima, dok tragove njegova stvaranja nose na vlastitom tijelu.