'U percepciji umjetničke keramike još je previše u javnosti prisutna dimenzija uporabnog elementa, vezana uz kontekst strogo primijenjene umjetnosti. No, postoje umjetnici koji drugačije vide potencijal umjetničke keramike: Jana Grgasović kontinuirano u svojim radovima teži vratiti keramiku u polje skulpture, objekta ili prostorne instalacije.
U novom djelu, ona se (auto)ironično odmiče od „popularnih radionica izrade keramičkih tanjura i šalica“ (Jana), gdje razvija ideju da keramika smije biti ukras, ali bez naglašene uporabne funkcije. Prepoznajem to u njezinim radovima gotovo na razini umjetničkog manifesta pa čak i na granici revolta, što umjetnici daje posebnu motivaciju i snagu da razbija granice keramičkog medija.
Tako je stvorena nova keramička instalacija, kao scenografija pseudoznanstvenog eksperimenta čiji je predmet ispitivanje jedne “hrpe” klasifikacijske oznake CLX.44.T3.
Rezolutno dokidanje uporabne funkcije keramike asocirat će na dadaističke postupke, gdje su pred nama artefakti koji promatrača šokiraju konstrukcijama i nespojivim elementima forme. Dopadljivost je također upitna kategorija, što umjetnica koristi vrlo svjesno i sarkastično, dadaistički se „cereći“ u lice promatraču. Ta „hrpa“ će nas asocirati i na Koonsovo djelo „Play-Doh“, u ironiji dokidanja „lijepe skulpture“. No, geneza njezinog djela ide u amplitudama od nadrealističke skulpture i objekta pa sve do povijesnog manirizma. Ideja (concetto) da se stvaraju djela tzv. artificijelnog izgleda koja postoje samo u mašti i snu, odnosno, izvan prirode, manifest su manirističkih umjetnika, gdje se više stoljeća kasnije napajao europski nadrealizam s tzv. fantomskim objektima i objektima iz snova.'
— Iva Körbler
