Izložba suvremene hrvatske umjetnosti 'Pjena dana, iz Zbirke Dagmar Meneghello' predstavlja se u Beču

---

IZLOŽBA SUVREMENE (HRVATSKE) UMJETNOSTI
PJENA DANA
iz Zbirke Dagmar Meneghello
15. 12. 2025. - 12. 2. 2026.
Künstlerhaus Wien

Izložba PJENA DANA u bečkom Künstlerhausu (1. Bezirk, Karlsplatz 5) donosi pomno odabrani presjek recentnog hrvatskog suvremenog stvaralaštva u području slikarstva i skulpture iz Zbirke Dagmar Meneghello. Smještena između Mediterana i Srednje Europe, između intime i institucije, hrvatska se umjetnost u ovom projektu pojavljuje kao živi puls europske kulture, ravnopravan dio njezina kulturnog tkiva - i istodobno kao topologija intime jedne žene. Dagmar Meneghello živi i djeluje u Hrvatskoj, a svojom biografijom i obiteljskim nasljeđem duboko je povezana s Bečom.

Zbirka Dagmar Meneghello nastajala je više od šezdeset godina u neobičnim, gotovo ekstremnim uvjetima: na malom, nekoć nenaseljenom otočiću Sveti Klement - Palmižani, dijelu hvarskog arhipelaga bez uobičajenih civilizacijskih pogodnosti. Ondje je mlada zagrebačka novinarka stigla zbog ljubavi. Kako bi nadvladala izolaciju i surovost života bez struje, vode, redovitih veza s kopnom i bez ikakvih kulturnih sadržaja, okrenula se umjetnosti i umjetnicima. Iz tog dugotrajnog susreta proizašla je kolekcija od više od tri tisuće slika i skulptura danas istaknutih hrvatskih umjetnika; među njima je više od trideset redovitih članova Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a brojni su autori zastupljeni i u međunarodnim zbirkama, uključujući velike muzeje poput Tate i MoMA-e.

Izložba PJENA DANA istodobno naglašava i širinu autorskih poetika i dubinu povijesnog luka Zbirke. Predstavljeni su umjetnici različitih generacija - od klasičnih figura hrvatske moderne i poslijeratne umjetnosti poput Željka Hegedušića, Ive Šebalja, Ivana Lovrenčića, Ferdinanda Kulmera, Vere Fischer, Jože Ciuhe, Đure Sedera, Zlatka Boureka, Ordana Petlevskog, Ivana Lesiaka, Nives Kavurić Kurtović, Miodraga Nagornog, Miroslava Šuteja, Zlatka Kesera, preko snažne srednje generacije koju čine, među ostalima, Boris Bućan, Ivo Ćorković, Zea Fio, Boris Guina, Dalibor Jelavić, Željko Jerman, Boris Demur, Gera Grozdanić, Željko Kipke, Ante Rašić, Igor Rončević, Antun Švaljek, Zlatan Vrkljan, Amra Zulfikarpašić, te generacije šezdesetih: Toni Franović, Ivica Malčić, Zoltan Novak, Lidija Šeler, Bojan Šumonja, Manuela Vladić. Tu je i bogata kolekcija kiparskih djela Ive Frangeš Mihanovića, Kršinića, Koste Angeli Radovanija, Raula Goldonija, Belizara Bahorića, Milene Lah, Marije Ujević, Borke Avramove, Dine Merhav, Zvonimira Lončarića… Pomno je pratila srednju generaciju: Antu Marinovića, Kažimira Hrastea, Kuzmu Kovačića, Doru Kovačević, Anitu Kontrec, Slavomira Drinkovića, Peruška Bogdanića, Jasnu Bogdanović, Edithu Schubert, Sanju Sašo, sve do mlađih autora kao što su Denis Krašković, Petar Dolić, Petar Staničić, Ivan Valušek, Nikola Vudraga, Petra Ćuje… Izlagala je i sakupljala fratra Ambrozija Testena, kojem je u komunizmu bilo zabranjeno svako javno bavljenje umjetnošću. Upravo susret tih različitih generacija, estetskih jezika i senzibiliteta čini ovu izložbu višeglasnom vizualnom partiturom.

Kao posebnu atrakciju, u samom srcu ove prezentacije u Beču vrsna umjetnica Dubravka Lošić radi instalaciju sa stotinama rukom rađenih ruža.

Središnje mjesto toga svijeta desetljećima je bila velika natkrivena terasa - turistički prostor okružen morem i iznimnim arboretumom egzotičnog raslinja, stoljetnim projektom obitelji Meneghello. Više od pola stoljeća ondje su se neprekidno okupljali umjetnici i ljubitelji umjetnosti, najčešće moreplovci i putnici iz čitavoga svijeta. Nakon desetljeća provedenih na Palmižani, Dagmar Meneghello vratila se u Zagreb, grad svoga djetinjstva i mladosti, gdje je nastavila živjeti okružena umjetnošću - i za umjetnost. Vrata njezina doma bila su redovito otvorena svakog petka i subote; salon se neprestano mijenjao, mijenjale su se slike, skulpture, cvijeće, ali je jezgra ostajala ista: prostor je funkcionirao kao žarište kulturne razmjene i susreta, intimno, a istodobno javno mjesto dijaloga. Izložba u Beču predstavlja jedan od mogućih oblika toga salona.

PJENA DANA oblikuje se na sjecištu umjetnosti i života, u točki u kojoj prostor postaje zrcalo unutarnjeg svijeta - poput prostora u istoimenom romanu Borisa Viana, koji diše, raste i nestaje zajedno s emocijama svojih likova. Izložbom se nastoji prikazati suvremeni salon hrvatske galeristice i kolekcionarke Dagmar Meneghello (r. 1943.). Taj salon nije samo fizički ambijent, nego živi organizam koji pulsira između intime i ideje, između osobne vizije i kulturnog čina otpora. U njemu umjetnost nije dekor, nego dah - dah protiv zaborava, protiv svodivosti na tržišnu vrijednost i protiv entropije duha.

Kao što je Vianova Pjena dana parabola o ljubavi, prolaznosti i duhovnoj osjetljivosti, tako se i životno djelo Dagmar Meneghello može čitati kao hrvatska i suvremena varijanta te parabole: ljubav koja se utjelovljuje u suvremenoj umjetnosti; uvala Palmižana na otoku Sveti Klement pretvorena u laboratorij ideja; salon kao polje između sna i misli. U romanu Chloé, Vianova junakinja, obolijeva od lopoča koji raste u njezinim plućima; s njom vene i sam prostor. U salonu Dagmar Meneghello ta biljka nije metafora smrti, već metafora otpora - umjetnost kao lijek protiv duhovne atrofije.

U svojoj uvali Palmižana, daleko od institucionalnih okvira i nekoć doslovno na rubu civilizacije, Dagmar Meneghello tijekom više od šest desetljeća gradi ono što se može nazvati otočnom akademijom - prostorom slobode i dijaloga, laboratorijem kreativnosti koji nadilazi granice pojedinih umjetničkih medija. Ondje slikari, kipari, intelektualci, pjesnici i glazbenici stvaraju u ritmu mora, u salonu pod otvorenim nebom, usred robinzonskog arhipelaga jadranske obale. Kao kontinuitet europske salonske tradicije, salon na Palmižani poprima mediteransku formu i postaje mjesto na kojem se individualnost rađa iz prividnog kaosa, a središnje načelo jest sloboda. Dagmar Meneghello uspostavlja estetski poredak usred posttotalitarne krhkosti; njezin rad postaje egzistencijalni projekt, čin moralne imaginacije, u kojem je umjetnost shvaćena kao protuotrov banalnosti.

Izložba PJENA DANA predstavlja salon Dagmar Meneghello kao suvremenu reinterpretaciju duge europske povijesti salona - od pariških prostora Madame de Staël do bečkih salona Fanny von Arnstein i Berte Zuckerkandl. Poput svojih povijesnih prethodnica, suvremena salonière Dagmar Meneghello oblikuje svoj prostor kao topos emancipacije, kao kuću u kojoj misao i estetika dijele isti stol. Salon u vili Rein u Zagrebu, otvoren 2021. godine, predstavlja transplantaciju Palmižane u urbano okruženje: mjesto na kojem se intimni razgovori o umjetnosti i redovita predstavljanja djela iz zbirke pretvaraju u javni kulturni čin. U svom je radu imala podršku Turističke zajednice grada Zagreba te je sudjelovala u njezinim kulturnim programima.

Zbirka Dagmar Meneghello obuhvaća više od tri tisuće umjetničkih djela, no u ovom je slučaju broj tek okvirna oznaka. Ne govori se o običnom inventaru, nego o tijelu - dišnom sustavu koji funkcionira kroz susrete, razgovore i emocije. U toj zbirci svako djelo pulsira vlastitim ritmom, a strast prema sakupljanju pretvorila se u etički stav, vođen instinktom, intuicijom i ljubavlju. Stoga zbirka nije strukturirana linearno ni tržišno, nego rizomatski: organska, mnogostruka, intuitivno i strastveno stvarana cjelina koja nastavlja rasti.

Izložba se ostvaruje uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske te Turističke zajednice grada Zagreba.