Izložba Matka Mijića u Trogiru

“Očima koje su podešene da uvijek i u svemu pronalazi „sliku“ Matko Mijić je poput lovca – u onome što se rutinom svakodnevnog hoda uz i niz ulice ne gleda i nije vrijedno pažnje – započeo fotografirati, probirati, izabirati i rekonstruirati tragove, ogrebotine i „pismo“, vremena i nehata. Na zidovima, na pločnicima, starim vratima, daščanim konstrukcijama pod izmrvljenom žbukom, zakrpama, nadomjescima. Ono što zamjećuje objektiv i što se nerijetko tek, iščitavanjem zabilježenog i uvećavanjem, forenzički otkriva. Pri tome Matko ne traga za atrakcijom motiva ili za senzacionalnom fotografijom motiva pod novim autorskim svjetlom, sjenom, rakursom i bojom. On nam ne pokazuje odnjegovanu kolekcionarsku strast prema lijepim fotografijama, već etapni postupak traženja, pronalaženja i posvajanja zapisa koji su nevidljivi, skromni i trošni te ih pretvara u lirski, dramatični, konstruktivni, enformelni, simbolični, nadrealni i aluzivni jezik…Na uvećanim detaljima, u pomno rezanim kadrovima velikih fotografija intuicijskom imaginacijom, asocijativnom memorijom i svojim istančanim „sluhom“ za grafizam on dekonstruira „pismo“ koje je nastalo slučajno. Otkrivajući ga, on kodira njegov novopronađeni smisao. Njegove su intervencije prema pojmovima čistog medija gdjekad heretične, gdjekad su minimalne, a gdjekad ih nema. Svojim se fotografskim bilješkama našao u prostoru (ili je stigao do njega) u kojem sve – bivajući obično i gotovo banalno – na nešto nalikuje i sve nešto znači ili bi moglo biti. Običan splet ogrebotina na žbuci ili iscurak iz cijevi u žbuci – može biti i postaje nešto drugo. I neiščitano petroglifsko pismo i konceptualni hir s utisnutom žvakaćom gumom, neotkriveni Mark Tobey ili nenaslikani Emanuel Vidović, ulični grafit ili Matko Mijić… Možda ni ne znajući gdje će stići, u svojem se lutalačkom ludizmu i radoznalosti – najviše hodajući uz zidove stegnutih i uskih uličica i prečaca medijevalnog Trogira- Matko Mijić našao u velikom palimpsestnom tekstu u kojem je sve (već) ispisano! - iz predgovora Margite Sveštarov Šimat