Izložba slika umjetnika Matka Mijića 'Tragovi II (2020. - 2023.) - o nestajanju i nastajanju svjetova' otvara se u ponedjeljak 14. kolovoza u 21 sat u Centru za kulturu u Milni na Braču. Radovi će se moći pogledati do 14. rujna.
vrijeme: 14.08.2023. - 14.09.2023.
mjesto: Brač
.jpg?vel=157365)
O nestajanju i nastajanju svjetova
Matko Mijić u prvim je „Tragovima“ iz 2016. godine, lutajući svakodnevno srednjovjekovnim labirintom uskih ulica i prečaca Trogira, pronalazio slikovni svijet nevidljiv prolazniku. Nalazio ga je u ogrebotinama žbuke, u iscurcima vode iz zida, tragu boje, korozijama, žbukanoj zakrpi … Bilježio ga je lećom objektiva, rastvarao ga je, dekomponirao, uvećavao do granice kada je motiv postajao neprepoznatljiv, postajući nešto drugo. Danas je došao do točke kada je pronašao svoj
Aleph. Mjesto iz kojeg se simultano može sagledati čitav svijet, svi svjetovi i sva vremena. „Ugledao sam malu kuglu gotovo nepodnošljivog sjaja“ pisao je Borges 1945. godine u istoimenoj pripovijesti. „Prvo sam mislio da se vrti; tada sam shvatio da je to iluzija … sav je prostor bio tu, stvaran u svojoj veličini. Vidio sam bujno more; vidio sam zoru i noć; vidio sam mnoštvo Amerike; vidio sam srebrnastu paučinu u središtu crne piramide; vidio sam rascjepkani labirint; vidio sam sva ogledala na zemlji; vidio sam grozdove, snijeg, duhan, gomile metala, paru; vidio sam konveksne ekvatorijalne pustinje i svako njihovo zrnce pijeska...“.
Matkovi svjetovi kao Aleph, čini se da nastaju i nestaju u pramoru
postanka prije nego je Bog odvojio svjetlost od noći. U iluziji da to što vidimo postoji, u simulakri (simulaciji) da je ono što vidimo istinitija stvarnost od one u kojoj živimo. I da ništa ne nestaje, a da ne nastane nešto drugo. A to drugo se ostvaruje u lebdećem prostranstvu, u prostoru bez gravitacije, u dubini slutnji i predodžbi koje dozivaju pamćenje i imaginacija.
Matko Mijić govori: „Sve što sam radio bila su
putovanja i sve što sam učinio bile su posvete -
ex vota“. Posvete podneblju, otočnosti, zebnjama, nostalgijama i ljudima. Žudnja da se isplovi iz Vale i da se u nju vrati. Žudnja za putovanjem u kojemu nije važno odredište, već odlazak i povratak. Teško pri tome možemo nevidjeti i neprepoznati u ovom ciklusu o nastajanju i nestajanju kako je sve, pa i najmanja u sliku ugrađena čestica, dio neizbrisivog djetinjeg pamćenja - u boji modre galice, u dubini dolca, u sićušnom nestalom cvijeću podmorja, u nadimanju brda i uvalama. Kao popudbina s kojom se, noseći uza se i košuljicu cvrčka, otisnuo u svijet na svoje umjetničko putešestvije. – Margarita Šimat
