Izložbom Ljube Ivančića u Galeriji umjetnina nastavlja se splitska dionica ovogodišnjeg Katamaran Art projekta, koji se po četvrti put održava na relaciji Split - Jelsa. Izložba je otvorena za razgled od 20. srpnja do 8. kolovoza 2021.
vrijeme: 20.07.2021. - 08.08.2021.
Ljubo Ivančić (1925. - 2003.) diplomirao je 1949. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj će kasnije biti dugogodišnji predavač. Od 1975. do 1984. vodio je Majstorsku radionicu. Već svojom prvom samostalnom izložbom, održanom od 2. do 15. svibnja 1954. godine u Salonu ULUH u Zagrebu, Ljubo Ivančić izazvao je pažnju stručne javnosti. Što je posebno zanimljivo, pohvale su stizale od kritičara koji su inače bili na dijametralno suprotnim poetičkim i estetskim pozicijama. Pisalo se o slikaru znatne likovne osjetljivosti, isticalo autorovo zanatsko umijeće, govorilo o Ivančićevom novom impulsu i originalnom doprinosu figuraciji koji u težnji za stvaranjem suvremenog izraza nije prekinuo s tradicijom. Od slikara koji nemalo obećava Ivančić je u međuvremenu postao likovna činjenica a njegov opus prešao je u nadležnost povijesti umjetnosti. Iako se ne događa često, test vremena izdržalo je i djelo i sud o njemu, dakako uz određene korekcije. S odmakom od pola stoljeća Igor Zidić će potvrditi da je Ivančić 1954. godine bio „gotov slikar“ dok će Ljiljana Kolešnik u opsežnoj studiji o hrvatskoj umjetnost i likovnoj kritici 50-ih godina njegov slikarski opus iz tog vremena ocijeniti kao „jedan od poetički najkonzistentnijih“, poentirajući stavom da je riječ o „jednoj od najblistavijih stranica u povijesti hrvatskog modernog slikarstva“.
Vjeran klasičnim medijima i tradicionalnim motivima, svoje slike, skulpture i crteže Ivančić je ispunio tjeskobom vremena i tragičnošću čovjekova postojanja. Krasi ga odnjegovana metierska vještina i plemeniti likovni rukopis. Po dramatičnosti izraza, beskompromisnom seciranju ljudskog tijela i duše, egzistencijalističkim ishodištima i likovnim dometima, Ivančićeva umjetnost korespondira s glasovitim suvremenicima poput Francisa Bacona i Alberta Giacomettija. Ispočetka slika pejzaže, vedute, portrete i mrtve prirode u melankoličnom ozračju. Potkraj 1950-ih nastaju djela srodna enformelu (Tragovi čovjeka 1959. - 1961.) na kojima materična tekstura debljih ili tanjih nakupina pigmenta počinje živjeti vlastiti život dovodeći prizor do ruba apstrakcije. Istodobno radi seriju tamnih mrtvih priroda, krajolika i izobličenih ženskih aktova iz kojih zrači egzistencijalna tjeskoba. Od 1970-ih dominira tema usamljene figure izolirane u praznom prostoru. Posebnu cjelinu u njegovu opusu čine mnogobrojni autoportreti rađeni u ulju, crtežu i plastici. /Kustos: Božo Majstorović.
