Karlo Kopić u utorak, 13. siječnja u 19 sati u Galeriji CEKAO u Zagrebu, predstavlja svoj studentski opus ciklusom slika “Priroda i društvo” (mentor: Zoltan Novak).
vrijeme: 13.01.2026. -
mjesto: Zagreb
Iz teksta predgovora:
Svijet u koji nam Karlo Kopić otvara pogled djeluje mrko i pesimistično. Kako da s tim znanjem idemo dalje? Je li Giottova velika humanistička vizija u Capelli Scrovegni za nas postala farsa, jesmo li izgubili mogućnost za iskupljenjem? Ako se prisjetimo prošlosti dok govorimo o sadašnjosti, označavamo dvije točke preko kojih se konstruira pravac, a s time dolazi i briga o tome koliko je nagib toga pravca za nas povoljan. Monotoni ritam vremena neumorno kuca, a običaje li on i dalje nagrade za nas - napredak?
Lako se upustiti u takve misli, a to nije iznenađujuće jer nas na to svakodnevno podsjećaju najprije školska zvona, pa svaki jutarnji alarm i nadolazeći rok. Moderno doba ili barem moderno vrijeme započelo je izumom mehaničkog sata koji je označio prekid s vremenom koje se mjeri prema cikličnim astronomskim i klimatskim procesima. Kucanje toga sata odredilo je puls industrije koja izgradila svijet koji nastanjujemo, a ono i sada svojom transformacijom zadovoljava sve naše materijalne potrebe, jer vrijeme je novac.
Kada je takva koncepcija zavladala ona je i ubila dio sebe. Kada kapitalizam iz neostvarene želje postaje nepobitna realnost on gubi svoju dimenziju budućnosti. Pokazuje se kao vječna sadašnjost, a čovjek koji je naučen da se kroz vrijeme kreće linearno se više nema kuda kretati.
No, kretanje duha, njegov životni vektor nikada ni nije u potpunosti odgovarao pravcu makroekonomske proizvodnje, u najboljem slučaju bi se s njime ponekad susreo. Kako bi opisao nastanak individue Deleuze razlikuje vrijeme shvaćeno kao Aion od linearnog vremena shvaćenog kao Kronos. U linearnome vremenu se pojavljuje subjekt koji može uspostaviti odnos s objektima oko sebe i sa samim sobom kao objektom, no Aion podrazumijeva stiješnjenost svih pojava u jednu točku u kojoj se pokazuje ono jedinstveno stvari, njena ovost, u srednjem vijeku - haecceitas. Kroz Kronos čovjek djeluje prema svijetu koji ga okružuje, ali u Aionu je njegov čisti afekt, osjećaj koji prethodi shvaćanju sebe i svijeta.
Sada mi se čini da smo puno bliže onome što Karlo Kopić radi. Slikarstvo ne može spasiti svijet, ali može pomoći nekome, barem jednoj individui. Prema tradicionalnom kineskom vjerovanju demoni se kreću pravocrtno. Zato se u niti jednom kineskom vrtu s njegovog početka ne vidi kraj, put vas vodi od paviljona, preko jezerca do brežuljka od kamenja. Upravo u tome vidim ulogu Kopićevih slika, prema njima se linearno usmjerava promatrač, zatim ga poput strašila prizor preplaši do srži, demon kidne u stranu, a on ostaje barem malo slobodniji.
—Gregor Sirotić Marušić
