Izložba fotografija koja otvara prostor za tiho promišljanje i prisutnost

„Fotografija me uči usporiti i sagledati život u svojoj ljepoti i jednostavnosti.“ Tako svoj pristup opisuje Maroje Vučićević (1974., Zagreb), novinar s više od 30 godina iskustva, uglavnom u kulturi. U fotografiji pronalazi prostor za tihe, kontemplativne prizore - zore, sutone i trenutke kada svjetlost i ambijent stvaraju meditativnu atmosferu.
 
Izložba Zore i sutoni donosi niz fotografija nastalih u prijelaznim dijelovima dana - u zoru, sumrak i kasno poslijepodne - kada svjetlost gubi oštrinu, a prizori se pretvaraju u suptilne, meditativne zapise atmosfere. Vučićevićev interes usmjeren je prema onome što nije posve jasno ni do kraja vidljivo: magli, sumaglici, refleksijama, dugim ekspozicijama i tihim odnosima svjetla i prostora. Bilo da bilježi urbane vizure Zagreba, planinske vijence, rijeke ili jezera, autor ne dokumentira prostor, već stvara emocionalne pejzaže - prizore unutarnjeg doživljaja.
 
U predgovoru, kustosica izložbe, povjesničarka umjetnosti Marija Tonković ističe: „Postoje trenuci kada svijet ne traži tumačenje, već prisutnost. To su prijelazi dana, maglovita jutra, sumraci u kojima oblici gube oštrinu, a ambijent postaje prigušen. Tada pogled ne traži granice, nego ozračje. Upravo se u toj zoni između viđenoga i naslućenoga otvara okvir fotografije koja ne prikazuje, nego sugerira.“
 
U tom osjetljivom prostoru između svjetla i sjene, Vučićevićeve fotografije razvijaju suzdržan, gotovo lirski vizualni jezik. Magla i sumaglica u njegovu radu nisu samo atmosferski fenomeni, već estetski i simbolički alati koji brišu granice, usporavaju pogled i omogućuju dublje, emotivno čitanje slike. One povezuju planove, omekšavaju kontraste i stvaraju prizore koji djeluju sanjivo, tiho i izvan konkretnog vremena. Posebno mjesto u autorovu opusu zauzima odnos grada i prirode. Zagreb se u njegovim radovima ne pojavljuje kao funkcionalni urbani prostor, već kao ambijent osjećaja, zatišja i odsutnosti, dok planinski pejzaži i vodeni motivi postaju prostori unutarnje blizine i kontemplacije. Bez obzira na motiv, prisutan je isti senzibilitet - strpljivo promišljena kompozicija, odsutnost efekta i snažan osjećaj za ozračje.
 
„Radovi Maroja Vučićevića nisu dokumenti stvarnosti, već tihe refleksije o gledanju, osjećanju i prisutnosti. U kontekstu između svjetla i sjene, između viđenoga i naslućenoga, oblikuje se vizualni jezik koji je suzdržan, usmjeren i uronjen u svijet s punom pažnjom. Izložba otkriva rijetku vrstu vizualne uključivosti, koja ne traži pažnju, već je stvara. U vremenu prebrzog bilježenja Vučićević nudi prostor za usporavanje, tišinu i sabranost. Njegove slike ne žele objašnjavati, već potaknuti na promišljanje. Ne sugeriraju odgovore, nego otvaraju okvir za pitanja o kontekstu, svjetlosti i odnosu prema svijetu. U tom pogledu, njegova umjetnost afirmira pozornost kao vrijednost u vremenu ravnodušnosti“ zaključuje Marija Tonković. 
Cijeli predgovor se nalazi u prilogu.
 
Izložba ostaje otvorena do 9. veljače 2026.