Gradska galerija Fonticus predstavlja dva samostalna likovna projekta

Deniz Sardoz  ISTRAŽIVANJE IDENTITETA

Denis Sardoz je svjestan da nesigurnost postojanja oduvijek biva kompenzirana određivanjem osobnog identiteta. Važnost tog osobnog biva raspršena socijalnim, društvenim određenjima koja uključuju: etnički identitet grupa/narod, vjerski identitet, spolni identitet, kulturni identitet. Pojmovima se danas poprilično manipulira. Jer, etnički identitet se rađa tek pred nešto više od 150 godina kad se iz feudalizma prelazi u građansko društvo. Podjela feudalnih vladara/gospodara pretače se u konstruiranje tzv. nacionalnih ograđivanja. Vlast i religije podupiru i to novo stanje jer im je uvijek bila potrebna podjela pučanstva radi lakšeg vladanja. Tako nastaju grubo parcelizirane nacionalne države koje nisu pridonijele miru i stabilnosti napose zapadne civilizacije. Upravo suprotno, one i danas unose nesigurnost i razdor, mržnju i ratove među tim nacionalnim tvorevinama.

Sardoz se laća portretnih situacija, a da uz to poznaje pravilo tradicije. On zna koja značenja od prikazivanja lika očekuje slikar, a koja promatrači slike. To su formalni,  fizionomski te postularni identitet modela, svodljiv na karakter. Portret je poput znaka društvenih pravila. No, ovo nije izložba portreta. Lica su zamućena pa predstavljena situacija postaje fiktivna scena. Odmah je primjetno da se autor bavio očevidom sličnih modela, ali upravo ta provokativna sličnost rezultata postaje kvaliteta cijele kolekcije. Nameće se pitanje recepcije likovnog djela. Ove radove u ovom sastavu, na ovaj način, možemo doživjeti jedino u galerijskom prostoru. Smisleno usuglašavanje ove kolekcije određuje postav. Drugačije rečeno: niz radova predstavlja se sklapanjem privremene cjeline.

Opća definicija identiteta jest da je to skup karakteristika po kojima su osoba ili predmet prepoznatljivi ili znani. Često ga se definira istovremeno kao društveni konstrukt i individualan osjećaj. Identitet se često miješa s lokacijom. Okruženje, uz individualni osjećaj pripadnosti, obično daje jedinki sigurnost. Pitanje identiteta traži od nas odluku. Moramo se poistovjetiti s tuđim uvjerenjima, primiriti svoju kreativnost i presvući se u uobičajeno za određenu grupu. Jer, mnogo je lakše biti u krdu nego samostalan, poseban. Teško prihvaćamo činjenicu da se identitet sagledava kao proces, a ne kao zbirka jasno određenih elemenata. Aristotel zapaža: samosvijest razumijeva da zapravo nema identiteta, već kontinuitet ili razvoj u kojem se tek naknadno očituje identitet Ja.

Denis Sardoz, promišljajući interpretaciju, odlučuje se na višekratno otiskivanje obličja te multipliciranje dobivenih grafičkih artefakata. Tu su grupe portreta gdje razumijemo pojam, ali ne raspoznajemo osobe. Pojavljuje se i rad sa samo jednim portretom, problematiziranje urbanog, bez odmah čitljive oznake, ali i ponuda znaka petokrake koja označuje iskorak iz interesno nametnutog doživljaja osobnosti. Umjetnik, uz nizove fotografija lica, koristi poliesterske smole i lazure. Sam materijal izvedbe postaje objekt. Slika, zapravo odraz likova ostaje kemijski preslikan unutar slojeva. Ovisno o broju otiskivanja u poliesteru, originali portreta postaju „potrošeni“ te se kao takvi pojavljuju unutar razvoja projekta. Asocijacije su i na fotografije lica koja na grobovima s vremenom blijede.

Na svim radovima ponuđeno je prepoznavanje ideje motiva. Umjetnik integrira elemente čiji smisao usklađuje osobnim promišljanjem. Ovaj projekt propituje vrijeme velike produkcije fotografija. Na webu, društvenim mrežama, vlasnici se nameću jasnoćom ili režijom slikovnog materijala koje plasiraju. Objave na društvenim mrežama na silu nude ideju sreće. No, fotografije su najčešće „frizirane“ i snimljene uz ideju prestiža osobe koja se fotografira. Ovdje je drugačije. Umjetnik namjerno zamućuje lica. Nije mu potrebna jedinka nego ideja grupe.

Radove možemo svrstati u područje grafike uz inventivnu uporabu specifičnih otisaka. Teško je razlučiti koji je broj slijeda otiskivanja slikovne matrice predstavljen na pojedinoj podlozi. Ovo slojevanje iznjedrilo je djelomično spontanu, a djelomično kontroliranu popunjenost površine. Podloga svih radova poštovana je kao tehnološka, ali i vizualna osnova motiva. U funkciji je sadržaja. Neki motivi su preneseni šablonski - prepuštajući se zamoru materijala - slike koja blijedi uslijed eksploatacije otiskivanjem. Ponekad se siluete pojavljuju kao prevladavajući element forme, bez obzira i na njihovu nečitljivost, potrošenost vremenom ili autorovim aktivnostima. Kolorirane površine ili detalje autor sklapa promišljeno, uvijek naglašavajući prednji plan.

Dijelovi projekta imaju iskazano porijeklo i materijal: to su fotografije i sintetična smola. Autor poštuje materijal i ne sakriva mu bit unatoč tome što, vođen nakanom davanja novog smisla, mijenja standard doživljaja. Promišljanje izabranog oblika i tehnologije smjerom autorove ideje, rezultira začudnim rezultatima. Onog trenutka kad uobičajene predmete pronađemo u nepodesnoj kombinaciji i još i u izložbenom prostoru, potaknuti smo na propitivanje smisla samog čina, a ujedno smo upozoreni na ono što inače ne smatramo čudnim. Blisko enformelu, po odnosu prema materijalu, autor se odlučuje na apliciranje gotovog slikovnog materijala - malih portreta kojima zamjenjuje standardne likovne elemente. On intervenira materijalom: aplicira ljudske likove djelomično transparentnom emulzijom. Te intervencije uvijek su u dosluhu s idejom inicijacije koja u rezultatu funkcionira kao sociološko upozorenje. Propitujući artificijelnost umjetničkog jezika, autor ga izvrgava neuobičajenom likovnom gradbenom materijalu. Uklopljeni dijelovi čine sustave koji postaju ideogrami.

Nečitka obličja aktera uznemirujuća su. Groteskna dramatika postignuta je izbjegavanjem aktivnosti. Analiziramo li oblikovane situacije, shvaćamo da su likovi blokirani običajima, sustezanjem. Scene signiraju činjenicu da smo postali poslušni marginalci, a ne akteri civilizacije, socijalne okoline u kojoj funkcioniramo. Postajemo lutke na koncima koje vodi i kontrolira nevidljivi, ali čelični zagrljaj profita. Evidentiranje te pasivnosti nosi snagu ovog likovnog projekta i uklapa ga u recentno vrijeme. Sardozovi akteri zaustavljeni su u introvertiranim situacijama izazivaju dojam osamljenosti i nesigurnosti. Osamljeno se često i sami osjećamo iako okruženi grupom. Svjesni smo nemoći. Bol nemoći kao i bol nadmoći uzrokuje posljedice. Nauka nam ne pomaže. Ona je postala oruđem kontroliranog progresa, ali nije riješila probleme. Ona pod krinkom neutralnosti služi kao isprika za dominaciju, manipulaciju i represiju vlasti. Financijere znanosti, kapital, politiku i vjeru ne zanima pojedinac. Stvara se kontrolirano krdo kojim se manipulira.

Značenje umjetničkog djela dekodira se pomoću svijeta umjetnosti i kulture kao mehanizama iniciranja značenja i smisla. Nejasni obrisi grupa otisaka unose pojam sumnje. Sumnja je oznaka tijeka. Dok ne sumnjamo, stvari su zaustavljene. Onog časa kad se rodi sumnja, pokrećemo misao ka promjeni, bez obzira oslanjamo li se na doživljaj, mišljenje ili na fizičku analizu situacije. Tijek stalnih promjena, opisan u teoriji organiziranog kaosa i dokazan na području kvantne fizike, utječe na percepciju svijeta oko nas. Sardoz sumnja, rastačući fotografije u rastere. Radeći godinama na projektu, autor kao da se kontrolira, primiruje gradeći objekte i koncentrirajući motiviku unutar zadane ideje. Kao da ritual oblikovanja pretapa u osobnu mijenu stava. Jer, iako nečitki, ovo su zapravo portreti nas samih, otuđenih pojedinaca. Naša osamljenost dobiva zrcalnu sliku okruženja. Kao što smo zagadili prirodu, tako smo zagadili i međusobnu komunikaciju. Autor ne sugerira ni vrijeme niti mjesto događanja. Osobni doživljaj je ponuđen, ali namjerno nije oblikovno opterećen definicijom. Preskočena je naracija. Promatrač se mora sam odlučiti što doživljava gledajući ove radove. Doživljava li predmet ili događaj. Autor se oslanja na naš senzibilitet i uvodi nas u poziciju aktivnog promatrača. Nameće se pitanje: jesmo li i sami nalik na izbijeljene portrete nakon autorovih intervencija?

Eugen Borkovsky, IX. 2024.
 
&
 
Sanja Simeunović Bajec   ODJECI PLAVETNILA

Sanja Simeunović Bajec predstavlja recentne rezultate vizualnih promišljanja. Radi se o slikarstvu s povremenim intervencijama crtežom. Umjetnica progovara koloriranom gestom, kombinirajući ju linijskom građom, ponekad urezima u kolor a ponegdje povlačenjem olovkom. Polazište je uvijek reminiscencija na plavi pejzaž. Rezultat je uvijek unutarnje stanje.

Panoramu, slikovni prikaz određenog teritorija, možemo pratiti od davnih vremena. Radovi Sanje Simeunović Bajec svojevrsni su kontrapunkt klasično obrađenim panoramama na koje smo naviknuli. Uvijek je to asocijacija na morski krajolik uz istraživanje ambivalentnosti omiljenog motiva. Iako radovi na prvi pogled djeluju apstraktno, pažljivim promatranjem zapažamo da autorica bira elemente i njima sklapa novu realnost. Sanja uvodi formacije nalik na ispružene vjenčiće listolikih formi, koje se nužno ne ponavljaju. Možemo prepoznati karakter prostora i stanje autorice: pomak od vidljivog ka skupu osjećaja koji oblik pretvaraju u proživljeni stav. Oblici više ne odražavaju promatranu stvarnost, već nutrinu autorice koja izgovara svoj doživljaj. Viđenom krajoliku mijenja se bit i poklanja mu se nova razložnost postojanja. Naslikana situacija postaje fiktivna scena za suočavanje.

Prolazeći postavom kojim dominiraju plavi tonovi, radove možemo doživjeti kao ideogramske otvore u bjelini galerijskih zidova. Ciklus nosi mnoge asocijacije i pozive na razmišljanja. Narativnost je svedena na minimum. Promatrajući slike, moramo zanemariti asocijativnost motiva. Ponuđeni artefakt pogledajmo čist, oljušten od hotimičnosti i predznanja. Trud se isplati: pred sobom imamo kolekciju izvrsnih „portreta“ osobnih stanja koja ne zanemaruju realnost okruženja. Insinuacija mogućeg materijalizira se u plošnom formatu slike.

Unatoč spontanosti izvedbe, umjetnica misli na promatrača pa mu se povremeno obraća prepoznatljivim znakovima koje treba iščitati. Ponuđene su pejzažne situacije, ali i određeni zapisi ornamentalnih oblika, linije, naznake atmosferskih karakteristika. Mnogi dijelovi kadrova su scene koje imaju otklon k apstrakciji. Očito je da autorica odustaje od doslovnog prikazivanja i usredotočuje se na doživljaj. Kadriranje i intenzivne raznorodne intervencije, strast igre, u dosluhu je s opažanjima fascinantne, ali promjenljive okoline.

Umjetnici je važniji znak od realističkog prikaza. Važnija joj je priča, doživljaj koji interpretira. Unutarnja snaga te nove realnosti oslanja se na perspektivna, koloristička, značenjska iznenađenja. Prijelazi realnog u nerealno izgovoreni su kombinacijom pojednostavnjenog iskaza i odnosa perspektive. Na istoj podlozi nalazimo nadodane grupacije motiva koji u završnici imaju logičnu dosljednost. U postupku materijal je tretiran kao nosilac oblika, a odnos autorice prema obama krajnje je intimistički. Na površinama nalazimo intervencije: potez, sloj, premaz učinjen kistovima ili i drugim načinima.

Slične likovne činjenice pojavljuju se na mnogim radovima. Zbunjenost promatraču uzrokuje spoj gestualnosti, otvorenog kolora i kadriranje. Na svim radovima prisutan je energetski naboj: naglo zaustavljeni ritam. U asortimanu pronalazimo prikaze sukladnih postupaka, tonaliteta, energija, ali raznorodnih rezultata. Iako se tretman površina provlači kroz cijeli postav, tematska određenja dozvoljavaju uvjetnu podjelu ciklusa na dvije grupacije radova. U jednom su primjetni stilizirani prikazi otvorene površine mora. Drugi dio nudi manje formate kojima prevladavaju apstraktne kolorističke reminiscencije na glavnu temu projekta. Prema izjavi umjetnice, ali i predstavljenim nizom, postaje jasno da je poštovana osobna povijest doživljaja. Rezultati su transponiranje i kombinacije oblika/situacija prema kojima osjeća vezanost. Granica između doživljenog i realnog razbijena je. Umjetnica je na razmeđi između doživljaja i svijesti o mijeni. Šarmantna lakoća pristupa zadatku karakteristika je autoričina rukopisa. Ona se igra snatrenim oblicima. Pritom ostaje vedra, ali ne sakriva potpuno sinopsise doživljaja. Priklanja se suvremenom pa umjesto estetskog poštuje instinktivno. Ona voli miješanje stilova i tolerantna je prema rascjepkanosti i nejasnosti oblika. Naglasak je stavljen na igru, a ne na pravilo.

U žiži su propitivanja vezana uz memoriju lokacija. Ovaj projekt nudi odsjaje osobnih trenutaka boravaka na memorijskoj i realnoj lokaciji. Naglašen ritam naglo je ustavljan u trenutke doživljaja. Pojedini rad dio je grupe, serije, niza što unosi ideju o mijeni. Naša, zapadna, bahata civilizacija oduvijek je imala olak pristup odnosu pasivno-aktivno, shvaćajući ritam i kontinuiranu mijenu kao višak stvarnosti umjesto kao djelatan princip. No, Svijet nije nepromjenjiva i sigurna situacija. Svijet je niz stalnih promjena u nama i oko nas. Ovo oblikovanje snažno progovara o univerzumu na najjednostavniji način: vizualizirajući obične i neznatne detalje doživljenog svijeta. Prisutan je osobni pečat kao dokaz impresije. Tako je postav ujedno i ispovjedni.

Umjetnica likovnim sredstvima prati vlastiti proces u koji ponire služeći se obrazovanjem i iskustvom, instinktom i memorijom. Ona upotrebljava umjetnost kao egzistenciju. Svaki put kada pregledavamo radove ili nasumce pogledamo na neki od njih, doživljavamo novu impresiju. Komunikacija s promatračem ostvarena je na dvjema razinama: promatrača i pojedinog rada i rada kao dijela niza ili grupe, što ovisi o postavu. Cijeli postav nudi ideju instalacije. Strategija ovog projekta signira odnos „bijele kocke“ i osobnog doživljaja. Autorica u neutralni prostor, izdvojen od vanjskih faktora, uvodi krokije osobnih doživljaja. Ona provjerava neutralnost/definiranost prostora. Galerija je realna, osjećaj je irealan. Ili obrnuto? U ovom slučaju, galerija postaje umjetničin prostor provjere.

Svi radovi imaju osmišljenu likovnu komponentu. Često raspršena, ali stabilna kompozicija, solidne dimenzije, bitne su karakteristike izložbenog projekta. Rezultat je niz snažnih likovnih artefakata. Radeći na ovom projektu, autorica kao da se kontrolira, primiruje, koncentrirajući motiviku unutar ideje. Ona ritual oblikovanja pretapa u osobno propitivanje. Sanja nudi promišljanje o doživljaju. Ona zaobilazi tradiciju i propituje kvalitativnost materijala i pristupa oblikovanju. Stečena navika praćenja tijeka zgusnuta je unutar trenut(a)ka.

Sanja Simeunović Bajec kontinuirano otkriva nova, slobodna, ali i odgovorna činjenja unutar područja kreativnog. Komentar možemo zaustaviti kod najjednostavnije interpretacije: Negdje na rubu kronologije doživljaja postajemo svjedoci. Umjetnica plasira postavku da je svjesno i podsvjesno zapravo dio istog života. Ostvareno u materijalu, ovo promišljanje odiše lakoćom interpretacije.

Likovnim jezikom, intuitivnim djelovanjem, ponuđeno je suočavanja s varavom realnošću. Emotivni naboj progovara kroz izbor i kroz pristup motivima. Pred nama su doživljeni trenuci oblikovanja koji se ne mogu ponoviti. Dvojbenost pojma trenutka, značenje i definicija, mogu biti različito interpretirani. Trenutak može biti objašnjen sekundom, satom, danom, godinom, a može biti poosobljen i sveden na doživljaj individualne spoznaje. Senzibilitetu umjetnika često je samo trenutak pogleda na motiv dovoljna impresija za sjećanje i zapis. Ovdje je rezultat uvijek viđenje, a ne vidljivo. Proživljeno se ogleda u memoriji, a manifestira u likovnom zapisu.

Eugen Borkovsky, IX. 2024.