Fotografska izložba 'Lica koja govore' Ante Magzana

Piše: Leila Topić
Lica koja govore - Portreti Ante Magzana s Festivala svjetske književnosti
 
Festival svjetske književnosti, koji već više od desetljeća okuplja pisce iz cijelog svijeta, mjesto je na kojem se književnost susreće sa svojom publikom. U tom prostoru dijaloga riječi postaju povod za razgovore, razmjenu i nova čitanja. Fotograf Anto Magzan već godinama bilježi te trenutke, stvarajući galeriju portreta u kojima se pisci otkrivaju ne samo kroz svoja djela, nego i u svojoj punoj ljudskoj prisutnosti. Njegove fotografije, nastale tijekom festivalskih dana, nisu tek fotografska bilješka događaja: one svjedoče o složenosti trenutaka u kojima autor postaje lice pred publikom, osoba u susretu sa svojim čitateljima.
 
Magzanovi portreti bilježe ono što fotografija najbolje može zabilježiti: način na koji netko stoji, promatra ili zauzima prostor. Njegov rad, između ostaloga,  oslanja se na dnevnički pristup - čini se  da fotograf vodi osobni zapis o festivalu kroz lica koja u njemu sudjeluju. Svaka fotografija u tom nizu djeluje poput ulomka iz bilježnice, Anto kaže - poput osobne lektire - bilježi prolazni trenutak, upečatljivu gestu ili neponovljivi pogled. Iako su snimljeni na istom događanju, svaki portret nosi svoj osobni univerzum  - oči koje traže objektiv, ruke koje prekriženo odmaraju na prsima, odnosno osmijeh koji otvara prostor za dijalog.
 
U Magzanovom dnevničkom pristupu vidimo i razliku između spontanog i režiranog. Neki su portreti uhvaćeni gotovo slučajno - tijekom šetnje gradom, u prolazu dvorane, u trenutku kad je sugovornik nakratko zaboravio da fotografski aparat i postoji. Drugi pokazuju promišljenost: pažljivo birano svjetlo, odnos tijela i prostora, geste koje nisu potpuno slučajne, nego prihvaćene kao dio fotografskog procesa. Taj raspon između dokumenta i inscenacije čini ove fotografije živima; one nisu tek fotografska bilješka  događaja, nego svojevrsna interpretacija susreta.
 
Magzan nam dopušta da autore upoznajemo kroz lica i geste, a ne tek kroz njihova djela. Na jednoj fotografiji autor stoji u uskom prolazu, naslonjen na zid, kao da se privremeno izdvojio iz gužve. Ruka kojom dodiruje bradu djeluje kao trenutak samosvijesti pred objektivom - fotografija kao da zaustavlja unutarnju misao, ali je ne objašnjava. Na drugoj slici autorica podiže obje ruke u znak vlastite snage, izvan okvira svakodnevnog predstavljanja; njezin stav ne govori o tekstovima koje piše, nego o načinu na koji osvaja prostor u kojem se nalazi. Tu su i portreti snimljeni u intimnijem ozračju, među knjigama, gdje pogled iza korica skriva pola lica, kao da autorica bira koliko će sebe pokazati.
 
Posebno upečatljiva je fotografija žene u crno-bijeloj haljini s geometrijskim uzorkom. Stojeći pred potpuno crnom pozadinom, ona kao da briše razliku između figure i prostora. Njezin osmijeh nije usmjeren publici, nego trenutku u kojem se nalazi, osmijeh bilježi situaciju, povjerenje poklonjeno fotografu.
 
Dio portreta nastao je u Frakturinoj knjižari - među policama koje podsjećaju na razlog dolaska pisaca. Međutim, Magzanov kadar uvijek zadržava distancu: knjige su ovdje scenografija, a ne produžetak osobe pred objektivom. Fotografija time ne spaja autora i njegovo djelo u jednu cjelinu, nego dopušta promatraču da u licu prepozna samo osobu. Također, Magzanove  fotografije mogu se promatrati i kao proširena dokumentarna fotografija. One ne bilježe tek činjenicu da su pisci bili na festivalu, nego prenose slojeve značenja: kako zauzimaju prostor, kako komuniciraju s okolinom, kako njihova tijela govore kad riječi nisu u prvom planu. Serija portreta tako postaje kolektivna slika Festivala, njegova vizualna memorija.
 
Neki portreti evociraju tradiciju klasične portretne fotografije - u njima se vidi promišljena kompozicija, blago modelirano svjetlo, statičnost koja podsjeća na tradicionalne fotografske ateljee. Drugi se oslanjaju na spontani, “uhvaćeni” trenutak, gdje fotograf djeluje poput svjedoka, a ne autora scene. Upravo ta izmjena različitih pristupa daje ovoj seriji ritam: fotografije se čitaju kao niz raznolikih zapisa, koji zajedno tvore jednu veliku priču. Promatrajući cijelu seriju, postaje jasno da Magzan gradi vizualni dnevnik festivala. U njemu nema hijerarhije: jednako pažljivo bilježi lica poznatih autora kao i onih koji su možda prvi put pred publikom. Svaki portret nosi jednaku težinu, jer svi zajedno tvore mapu događaja. Kao u dnevniku, važne su sitnice: način na koji autor stoji pred vratima dvorane, pogled preko ramena, neplanirani osmijeh.
 
U toj mapi nalazimo autore različitih književnih postupaka i poetika. Vidimo ih u trenucima koncentracije i ozbiljnosti, u gestama koje govore o njihovoj javnoj ulozi ili u opuštenim trenucima između nastupa. Njihova lica ne pričaju o sadržaju njihovih knjiga, ali govore o prisutnosti - o tome kako je biti tu, na mjestu koje ih okuplja i izlaže.
 
U konačnici, ovi portreti nadilaze ulogu festivalske dokumentacije. Oni su zapisi o susretima, o zajedničkom vremenu provedenom u prostoru književnosti i razgovora. Na koncu, Magzanovi portreti pisaca s Festivala svjetske književnosti nisu samo sjećanje na jedan događaj. Oni su, u širem smislu, svjedočanstvo o književnosti kao živom prostoru - prostoru susreta, promišljanja i dijaloga. Svako lice u tom nizu govori vlastitu priču, ali zajedno oni pričaju jednu veću: priču o tome zašto književnost i dalje okuplja ljude, zašto nam je potrebna i zašto se, iz godine u godinu, vraćamo Festivalu gdje možemo sresti one koji je stvaraju.