Dramsko-plesni projekt 'Jura i kukckalo protiv dosade'

Produkcija: Plesni studio Svjetlost u pokretu
Autorica i dramaturginja: Tatjana Rupcich
Koreografkinje: Tatjana Rupcich i Nina Torma
Izvođači: Ansambl mladih Svjetlost u pokretu i polaznici studija
Odabir glazbenog kolaža: Tatjana Rupcich
Scenografija: Anre Michell Jovanović
Kostimografija: Milena Jurmić
Oblikovanje svjetla: Zdenko Trandler
Grafičko oblikovanje / dizajn: Jadranka Brečak Rogić
Audio i video montaža: Ante Vincetić
 
U suvremeno doba preopterećenosti informacijama, nemilosrdnog medijsko-tehnologijskog bombardiranja slikama, koje znače otmicu naše mašte, kako napraviti mjesta za išta drugo? U racionalnom i sekularističkom svijetu ispražnjenom od čudesnog i imaginativnog, kako ponovo rehidrirati vlastiti dublji život i maštovitost? Upravo činom aktivnog zamišljanja (corbinovskog mundus imaginalisa), u kojem nema mjesta za dosadu; u kojem sve ono što susrećemo ima vlastiti život i svrhovitost - pa tako trokut postaje tajanstvena piramida ili čarobni zub sibirskog tigra a luster stooki div; iz kojeg se rađaju ideje i kreativnost. Bitno je samo napraviti prvi korak. Bajke, mitovi, snovi, umjetnost u tome će svakako biti putokazi.
Katarina Marić
 
Interdisciplinarni dramsko-plesni projekt inspiriran je idejom i porukom suvremene priče Jura i Kuckalo protiv dosade autora Romana Simića, jednog od najcjenjenijih i najnagrađivanijih hrvatskih književnika za velike i male.
„Sama po sebi, rima nije recept, ne mislim da za djecu u pravilu radi bolje od obične ravne proze, ali jedno lijepo igralište - to definitivno jest. Kad u njemu uživa pisac, uživat će i dijete - mislim da se to osjeti.“ R. Simić
 
„U čarobnoj knjizi  treba pročitati upozorenje što se u sitnim slovima krije, skroz dolje, ispod recepta za čarolije.“ R. Simić
 
Čarolija je krenula iz čarobne autorove priče, a potom zaplesala bojom i svjetlom ukrasne svijetleće igračke u obliku knjige. Svijetleća knjiga moje kćeri ležala je zaboravljena na polici u ormaru. Nitko se više nije igrao njome, bila je beskorisna i - dosadna. Romanova priča sada mi se činila puno više od borbe protiv dosade, a kuckalo posebnije, važnije.
 
Kuckalo je počelo kuckati, stari poznati stvaralački nemir pokrenuo je vrtlog, ideje su navirale. Došla sam s kuckalom u dvoranu među djecu. Oni su tako lako shvaćali, vidjeli su sve što im pričam. Ubrzo se kuckalo množilo baš kao u priči. Navirale su ideje koje smo morali brzo hvatati da ne pobjegnu. Duhovitu i poučnu priču Romana Simića o dječaku kojemu je pre-strašno dosadno izokretali smo na bezbroj načina. Svi smo aktivirali svoja kuckala i stvarali nove slike, boje i doživljaje kuckajući protiv dosade, te „crne tvrđave s divovskim bedemima i oholim kulama“ (R. Simić).

Tatjana Rupcich