Dodjelom nagrada Wild Dreamer završen je filmski dio 14. Subversive Festivala

Dokumentarna i igrana konkurencija 14. Subversive Film Festivala donijela je recentne i provokativne filmske naslove koji su obilježili tekuću godinu, a najbolje filmove proglasio je tročlani žiri u sastavu Pary El-Qalqili,Callisto Mc Nulty i Ivan Ramljak. 
 
Žiri je najboljim filmom u igranoj konkurenciji proglasio film Okus vijetnamskog redatelja Lê Baoa jer, kako stoji u obrazloženju žirija: „ U ovoj vizualno impresivnoj studiji tjelesne forme i pokreta, redatelj stvara čudan, uznemirujući svijet, koji bi lako mogao biti san. U isto vrijeme san o zajedništvu, i noćna mora o samoći, koji nije namjerno povezan s pandemijskom stvarnošću u kojoj živimo, ali je sasvim u skladu s njom. Ili da to kažemo banalnije - tko bi rekao da gledanje golih ljudi koji pripremaju hranu u bunkeru može biti tako očaravajuće!  
 
Posebno priznanje žirija u igranoj konkurenciji osvojio je Što vidimo kada gledamo u nebo?  gruzijskog sineasta Aleksandrea Koberidžea i to zbog „svojeg jednostavnog, senzualnog filmskog pristupa. Film na začudan, radostan i karnalni način pristupa svakodnevici. Magični dodir filmske umjetnosti razbija urok nemogućeg ljubavnog susreta te otkriva ljepotu uobičajenih, gotovo trivijalnih običaja i događaja (nogometna utakmica) u gruzijskom gradu.“ 
 
Posebno priznanje u dokumentarnoj konkurenciji žiri je odlučio dodijeliti filmu Mala Palestina (Dnevnik opsade) redatelja Abdallaha Al-Khatiba koji intimno dokumentira život u Yarmouku, palestinskom kvartu u Damasku. Riječima žirija: „ Film nas je dotaknuo time što snažno a opet suptilno dijeli bol i nadu zajednice pod opsadom. Film daje glas njezinim članovima, uključujući i djecu. Razotkrivajući njihovu nepodnošljivo nasilnu svakodnevicu također zahvaća žudnju za životom, ljupke trenutke ispunjene nadom, kao što je krupni plan prašine koja prikriva – ali ne potpuno – šljokičasti lak jedne djevojke.“
 
Najboljim dokumentarnim filmom proglašen je Godina otkrića španjolskog redatelja Luisa Lópeza Carrasca. Riječima žirija „Naracija noćne more uvodi nas u uvjerljiv polifonijski narativ o učincima kolektivnog ignoriranja, prekarnih radnih uvjeta, klasne svijesti i egzistencijalnih strahova. Arhivske snimke protesta protiv zatvaranja nekoliko lokalnih tvornica služe kao povod za iskrenu i intimnu refleksiju na pitanje: Koliko vrijedi radno tijelo? Filmski prostor bara u Cartageni postaje pozornica za intersubjektivni susret i političku analizu. Dok promatramo radnike kako govore, piju, puše i čiste, podvostručeni ekran nam omogućava da se udubimo u njihove geste tuge i tišine. Redateljeva praksa mogla bi se nazvati „radikalno slušanje". Omogućuje nam da svjedočimo svoj težini dezintegracije našeg društva, ali također da se zapitamo: Kako možemo uspostaviti ekonomiju koja priznaje vrijednost ljudskih života? Mogu li slomljena tijela i zapušteno dostojanstvo ikad biti popravljeni? Film je posveta otjelovljenoj mudrosti (bivših) radnika, kolektivnoj boli i čežnji za boljim, takozvanim „dobrim životom".
 
Pobjednički filmovi osvojili su skulpture svjetski poznatog hrvatskog kipara Nikole Vudraga.