Razine kontradikcije i sredstva artikulacije

U historijskom periodu koji se uobičajeno naziva neoliberalnim moguće je detektirati, uz blagu redukcionističku tendenciju, dva dominantna modela kojima je umjetnička proizvodnja nastojala priskrbiti ulogu politički relevantne. Prvi, koji pritom odbacuje oznaku angažiranosti u tradicionalnom smislu, političnost svojih umjetničkih instrumenata je otkrivao u tretiranju samih estetskih formi i u njima locirao politički doseg umjetnosti. Riječima Hans-Thiesa Lehmanna: 'Kazalište postaje političkim ne više izravnim tematiziranjem političkog, nego implicitnim sadržajem svojeg načina predstavljanja.'

Drugi, koji pritom često odbacuje legitimaciju umjetničkih formi, političnost je potvrđivao u tzv. izravnom djelovanju u zajednici. Taj tip djelovanja je često pokušavao kompenzirati uzmak određenih instrumenata i resursa socijalne države iz određenih područja društvenog života. Ekonomska je kriza, u umjetničkom polju obilježena rezanjem javnih izdvajanja za umjetnost i produbljivanjem institucionalne krize, oba modela iz gotovo 'žanrovskih' oblasti vratila na ishodišno mjesto kontradikcija umjetničke autonomije.
 
Na ovom okruglom stolu ćemo pokušati istražiti kako se u periodu krize i ogoljavanja ekonomskih uvjeta umjetničke proizvodnje isprepliću uže shvaćene umjetničke reakcije na tu društvenu realnost i djelovanja umjetničkih aktera koji žele tu realnost, bar u vlastitom društvenom segmentu, političkim metodama promijeniti. I s kojim se kontradikcijama u tim aktivnostima susrećemo i koja sredstva artikulacije i otpora su nam na raspolaganju.