Fernando: Puritan Bound

Propitivanje vjerodostojnosti i sumnja u povijesne „istine“ reflektiraju se u suvremenoj umjetnosti mijenjanjem uobičajenih pristupa umjetničkom oblikovanju i izboru tema. Svjedočimo protivljenju uniformiranosti i kulturalne centraliziranosti. Umjesto isključivo estetskog, alter postmodernizam poštuje instinktivno i osobni stav. Tragove ovih postulata nalazimo na radovima recentne kolekcije vizualnih promišljanja koja podastire Fernando. Pred nama je niz asocijativnih scena izvedenih fotografskom tehnikom uz inventivnu uporabu kompjuterske manipulacije. Iako unutar serije nalazimo više pristupa gradnji kompozicije, autor tematski nudi zaokruženu cjelinu.

Osnovni motiv oko kojeg Fernando gradi priču veže se na erotiku. Prema ponuđenim radovima postaje jasno da autor propituje erotsku vidljivost ili, češće skrivenost, tjelesnih aktivnosti. U umjetnosti erotika podrazumijeva način izbjegavanja nagosti ljudskog tijela pa se uglavnom prikazuju grudi ili stražnjica. Ostali organi ili pak odnosi, nastoje se prikriti. Situacije koje nalazimo na Fernandovim radovima mnogim ljudima ostaju samo želja. Nekonvencionalnu erotiku posebno skrivamo. Time bježimo od okoline ali i od sebe. Osjećaj drugačijosti kod pojedinaca izaziva grižnju savjesti iz koje slijedi samo-prijezir pa i autodestrukcija. Rijetko nalazimo hrabrost za realizaciju, ispunjenje željenog.

Akt, slikovni ili skulpturalni prikaz nagog ljudskog tijela, možemo pratiti od pretpovijesnih vremena. Kroz povijest on postaje česta tema, motiv likovnog stvaranja. Najčešće su to ženska tijela. Erotski detalji muških tijela bivaju, vještinom i poslušnošću umjetnika, zaodjenuti tekstilom ili, često i naknadno, pokriveni npr. smokvinim listom. Vjere knjige potrudile su se da i antičkim remek djelima odbruse sastavni ali stidni dio tijela ili ga prikriju. Erotske zgode su rjeđe prikazivane ili su pospremljene u funduse muzeja. Ljudski rod, kroz cijelu, naročito zapadnu povijest, tjelesno i tjelesne funkcije pokušava prikriti i odrediti konvencijama.

Fernando, nižući siluete nagih tijela u aktivnim, ali konvencionalno nepodobnim odnosima, istražuje ambivalentnost motiva/teme, provocirajući promatrača. On kombinira dvije vrste tjelesnog sraza. Jedan je onaj koji je, iako uvijek iza zaključanih vrata, socijalno podoban. Drugi, konvencijama zabranjen, u vidu dodatka, kolažiran, ovdje postaje dostupan, provokativno vidljiv. Autor ovime postiže dva cilja: rad izdvaja od tzv. nemoralnosti a pri tom naglašava baš tu sumnjivu vrstu erotike. (....) Eugen Borkovsky
 
Fernando je rođen u Dorchesteru, a odrastao u New Jerseyu, SAD i Guernseyu, Velika Britanija. Diplomirao je kazalište i arheologiju na Sveučilištu u Birminghamu. Nastavlja uspješnu karijeru glumca, redatelja i glazbenika radeći sa nekima od najznačajnijih britanskih kazališta i umjetnika. 1997.g. završava školovanje na New York Institute of Photography. Iako danas većinom radi digitalno, Fernando vrednuje školovanje u tehnikama analogne fotografije i mračne komore. U početku Fernandova se fotografija intenzivno veže uz njegov kazališni rad, te se profilira u kazališnoj i filmskoj fotografiji. 2006.g dolazi u Grožnjan gdje otvara umjetnički atelje Dreamscape. Fernando razvija novi opus, fokusirajući se u na pokret, tijelo i senzualnost. Atelier Dreamscape vodi prvenstveno kao izložbeni prostor – prednost daje radu koji ga istinski pokreće, radije nego komercijalnome. Kroz Dreamscape ostvaruje nekoliko samostalnih izložbi i kulturno-umjetničkih programa sa naglaskom na britansko-hrvatsku kulturnu razmjenu. Njegovi radovi uključeni su u niz skupnih i međunarodnih izložbi, od kojih su posljednje “Linija” (Grožnjan, HR i Sarajevo, BiH)  te “Thirteen” (London, VB). Njegovi radovi bivaju izloženi i u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Londonu. Član je britanskog Royal Photographic Society.   U početku Fernando uvodi fotografiju u svoj kazališni rad. Danas uvodi teatralnost u svoju fotografiju.