Film



Zlatko Lukman i Bert Sotlar u potresnoj završnici filma Ne okreći se, sine (1956) Branka Bauera

Najpopularnija umjetnost dvadesetog stoljeća, film na hrvatskom tlu pojavio se nešto manje od godinu dana nakon prvih pariških projekcija braće Lumière: 8. listopada 1896. u Zagrebu je održana prva filmska projekcija, a na repertoaru su bili upravo filmovi Lumièrovih. U Zagrebu je 1906. otvoren i prvi stalni kinematograf, a godinu kasnije i prva distribucijska tvrtka, Urania, Furtinger i drug. Najstariji poznati filmski zapis nastao u Hrvatskoj onaj je Poljaka Stanislawa Noworyte, koji je 1903. snimao šibensku luku. Prvi hrvatski filmaši, Zagrepčanin Josip Halla i Splićanin Josip Karaman, počeli su djelovati oko 1910. godine, snimajući reportaže i ine dokumentarne zapise. Prvi specijalizirani filmski časopis, Kino, pojavio se 1916. u Zagrebu, gdje je u isto vrijeme osnovana i prva domaća produkcijska kompanija Croatia, koja je 1917. proizvela prvi hrvatski igrani film Brcko u Zagrebu Arnošta Grunda. Taj je film na žalost izgubljen, kao i sva ostala igrana ostvarenja nastala u Hrvatskoj u razdoblju između dva svjetska rata.

Po završetku Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske, čiji je sastavni dio bila, Hrvatska ulazi u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije preimenovane u Kraljevinu Jugoslaviju, a Zagreb postaje glavnim filmsko-kinematografsko-izdavačkim središtem te države. Najznačajniju filmsku produkciju u tom razdoblju održava Škola narodnog zdravlja pod umjetničkim vodstvom Milana Marjanovića, gdje se snimaju obrazovni i popularno-znanstveni filmovi, a važan je i početak djelovanja amaterskih kino-klubova, među kojima je najistaknutija osobnost Maksimilijan Paspa. Tridesetih godina intrigantan opus kratkometražnih igranih filmova ludičko-fantastičnog usmjerenja stvara Oktavijan Miletić, najvažniji autor međuratnog razdoblja, a 1930. nastaje i prvi hrvatski dugometražni dokumentarni film, Durmitor Branimira Gušića.

Milena Dravić, Relja Bašić i Stevo Žigon kao sudionici ljubavnog trokuta u filmu Rondo (1966) Zvonimira Berkovića

Tijekom Drugog svjetskog rata, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u okviru državne produkcijske kuće Hrvatski slikopis, pokreće se sustavna proizvodnja namjenskih, uglavnom ideološko-promidžbenih filmova, među kojima određene kreativne dosege postiže dugometražni dokumentarni film Straža na Drini skupine autora, nagrađen na venecijanskom festivalu. Hrvatski slikopis 1944. proizvodi i najstariji sačuvani domaći dugometražni igrani film Lisinski, o istoimenom hrvatskom skladatelju iz sredine 19. stoljeća, kojeg je režirao Oktavijan Miletić.

Po svršetku rata i osnivanju socijalističke Jugoslavije, u Hrvatskoj se intenzivira filmska proizvodnja, a hrvatski autor Vjekoslav Afrić u srpskoj produkciji režira Slavicu (1947), prvi igrani film nove Jugoslavije. Partizansko-ratne tematike je i Živjeće ovaj narod (1947) Nikole Popovića, prvi igrani film nastao u posljeratnoj hrvatskoj produkciji. Tijekom pedesetih godina hrvatski autori ovladavaju klasičnom igranofilmskom naracijom, a ključno autorsko ime tog razdoblja je Branko Bauer (Ne okreći se, sine, 1956; Samo ljudi, 1957; Martin u oblacima, 1961), koji se poput američkih režisera iz klasičnog hollywoodskog razdoblja umješno i s lakoćom ogledava u raznim žanrovima - od ratnog trilera preko melodrame do komedije. Od ostalih igranih filmova iz tog razdoblja posebno se ističu Koncert (1954) Branka Belana, moderno strukturirana i za ono doba subverzivno pesimistička povijesna kronika života u Zagrebu, Svoga tela gospodar (1957) Fedora Hanžekovića, opora komedija iz seoskog života, H-8 (1958) Nikole Tanhofera, izvanredno dinamičan spoj klasične naracije i promodernističkih stremljenja, te Vlak bez voznog reda (1959), neorealistički nadahnut debi Veljka Bulajića.

Obiteljski prizor (Mia Oremović i Fabijan Šovagović) iz filma Imam dvije mame i dva tate (1968) Kreše Golika

Šezdesete godine, paralelno sa svjetskim strujanjima, donose prodor modernističke poetike koja se na čitavom jugoslavenskom tlu imenuje sintagmom autorski film. Tendencije su raznovrsne, a među njima istaknuto mjesto dobiva naturalistički i socijalnokritički obilježeni crni film kojeg je još 1959. navijestio Branko Bauer makedonskom produkcijom Tri Ane, a čiji su najistaknutiji hrvatski reprezenti Breza (1967) i Mirisi, zlato i tamjan (1971) Ante Babaje, Protest (1967) i Lov na jelene (1972) Fadila Hadžića i Lisice (1969) Krste Papića. Antun Vrdoljak filmovima Kad čuješ zvona (1969) i U gori raste zelen bor (1971) donosi novu, znatno realističniju i ideologijom neopterećenu sliku složenih ratnih zbivanja, dok se Zvonimir Berković u Rondu (1966) bavi suptilnim erotskim aspektima građanske egzistencije. Izrazito esteticistički orijentiranu varijantu modernizma nudi pak Vatroslav Mimica filmovima u kojima, koristeći se i tehnikom struje svijesti, razbija klasičnu naraciju, trudeći se s jedne strane što autentičnije prodrijeti u psihu likova (Prometej s otoka Viševice, 1964; Ponedjeljak ili utorak, 1966), s druge kreairati posve osebujan ugođaj za propitivanje motiva ljudskog zla, često prisutnog u njegovu opusu (Kaja, ubit ću te!, 1967). Iznimna autorska pojava je i Krešo Golik, koji sofisticiranim komedijama Imam dvije mame i dva tate (1968) i Tko pjeva zlo ne misli (1970) stječe veliku naklonost publike i kritike.

Jagoda Kaloper i Fabijan Šovagović u sceni proslave vjenčanja u filmu Lisice (1969) Krste Papića

Društveno-kritičko usmjerenje i propitivanje kontroverznih mjesta ratne i poratne prošlosti obilježava hrvatski igrani film sedamdesetih i osamdesetih, a najistaknutiji autori su diplomanti praške filmske akademije FAMU, Lordan Zafranović (Okupacija u 26 slika, 1978; Večernja zvona, 1987) i Rajko Grlić (Samo jednom se ljubi, 1981). Osamdesetih zaokružen opus, čiji najviši doseg predstavlja Ritam zločina (1981), stvara Zoran Tadić ispreplevši socijalnokritički pristup s metafizičkom sugestijom.

Državno osamostaljenje 1991., traumatična ratna zbivanja, društveno-ekonomska i politička tranzicija ostavili su snažan trag i u kinematografiji nezavisne Republike Hrvatske, koja se tek potkraj devedesetih počela konsolidirati. Najistaknutija nova autorska imena su Zrinko Ogresta (Krhotine, 1992; Isprani, 1995; Crvena prašina, 1999), Lukas Nola (Rusko meso, 1997; Nebo, sateliti, 2000; Sami, 2001) i Vinko Brešan (Kako je počeo rat na mom otoku, 1996; Maršal, 1999), a velike nade polažu se u mladog Dalibora Matanića (Blagajnica hoće ići na more, 2000; Fine mrtve djevojke, 2002).

Oscarom nagrađeni kratkometražni crtani film Dušana Vukotića Surogat (1961)

Hrvatska je kinematografija u svijetu najpoznatija po Zagrebačkoj školi crtanog filma, izrasloj na modernističkim, nedisneyjevskim zasadama Vatroslava Mimice (Samac, 1958; Inspektor se vratio kući, 1959; Mala kronika, 1962), Dušana Vukotića (Koncert za mašinsku pušku, 1958; Surogat, 1961; Igra, 1962) i Vlade Kristla (Don Kihot, 1961). Reducirana animacija, plošni likovi i pozadine te sklonost tzv. globalnoj metafori, s naglaskom na otuđenosti i dehumanizaciji, najprepoznatljivija su obilježja Škole čiji su istaknuti predstavnici i Nikola Kostelac, Borivoj Dovniković, Zlatko Grgić, Nedjeljko Dragić, Boris Kolar, Zlatko Bourek, Aleksandar Marks, Vladimir Jutriša, Pavao Štalter, Zdenko Gašparović. Jedini hrvatski/jugoslavenski dobitnik Oscara upravo je crtani film Surogat Dušan Vukotića, kao prvi neamerički dobitnik nagrade (od hrvatskih uradaka za Oscara su bili nominirani i igrani filmovi Cesta duga godinu dana Giuseppea De Santisa iz 1958., Deveti krug France Štiglica iz 1960. i Bitka na Neretvi Veljka Bulajića iz 1969.). Posebno mjesto unutar domaće animirane produkcije ima Milan Blažeković, autor tri dugometražna crtana filma - Čudesni grm (1986), Čarobnjakov šešir (1989), Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1997).

Kreativno najplodnije godine za dokumentarni film jesu šezdesete, kad se usvajaju moderne dokumentarističke metode filma istine i direktnog filma, a najistaknutiji autori su Krsto Papić i Zoran Tadić. Ipak, najfascinantnije pojedinačno ostvarenje polučuje Krešo Golik filmom Od 3 do 22 (1966), sugestivnim prikazom depresivne egzistencije žene radnice u patrijalhalnom društvu. Istaknuti su autori dokumentarnog filma i Rudolf Sremec, Mate Bogdanović, Obrad Glušćević (zapažen i kao autor igranih filmova, osobito dječjih klasika Vuk samotnjak iz 1972. i Kapetan Mikula Mali iz 1974.) te napose Branko Marjanović nizom filmova o prirodi.

Scena koja zorno opisuje tragičan ishod kmetskog ustanka u filmu Seljačka buna 1573. (1975) Vatroslava Mimice

Na području eksperimentalnog filma hrvatski su filmaši, uz dosege na polju animiranog filma, postigli možda najrelevantnije kreativne rezultate u međunarodnim okvirima. Ponajprije se to odnosi na Mihovila Pansinija (Zahod; Dvorište; K-3, ili čisto nebo bez oblaka; sva tri 1963) i Tomislava Gotovca (Prijepodne jednog fauna, 1963; Pravac; Kružnica; Plavi jahač; sva tri 1964), koji reduciranjem izlagačkog postupka i usredotočenjem na sam medij filma i njegovu strukturu ulaze u red onih svjetskih autora koji anticipiraju strukturalističke filmske tendencije. U isto vrijeme i Ante Babaja bavi se sličnim filmskim istraživanjima, a najviši domet postiže naturalističko-modernističkim eksperimentalno-dokumentarnim filmom Tijelo (1966); Babaja se ističe i intrigantnim kratkometražnim igranim odnosno igrano-eksperimentalnim opusom čiji je vrhunac Pravda iz 1962. Od sedamdesetih godina jaka je i video-art scena čiji su vodeći autori Sanja Iveković i Dalibor Martinis.

Slabo poznata na svjetskoj filmskoj mapi, dominantno djelujući u relativno oskudnim produkcijskim uvjetima i na marginama međunarodnih zbivanja, hrvatska kinematografija ipak ulazi u 21. stoljeće s određenim optimizmom, temeljenim kako na nedavnom ulasku u europske filmske integracije (Euroimage, Eureka), tako i na vlastitoj tradiciji koja svojom kreativnom plodnošću svjedoči da su umjetnički uzleti mogući te pruža snažno nadahnuće suvremenim autorima.

napisao i uredio: Damir Radić