izložba

Izložba Bálinta Szombathya 'Znakovi grada'


vrijeme: 21.03.2018. - 11.04.2018.
mjesto: Zagreb, Galerija Vladimir Bužančić, Centar za kulturu Novi Zagreb, Trg Narodne zaštite 2

U Galeriji Vladimir Bužančić u Zagrerbu u srijedu, 21. ožujka 2018. godine u 20 sati, otvara se izložba 'Znakovi grada' Bálinta Szombathyja.
 
Na izložbi je prikazano 38 fotografija starijega datuma, iz 70-ih godina 20. stoljeća. Nekoliko stotina drugih, recentnijih djela prikazano je u obliku digitalnih projekcija ili digitalnih grafika na platnu i papiru.

Od 1971. nadalje istraživanje Bálinta Szombathyja na području urbane vizualne semiotike bilo je jedno od glavnih interesnih polja toga umjetnika, tijekom karijere koja je i u lingvističkom i u ideološkom smislu obuhvaćala širok spektar djelatnosti i medija. Inspiriran novim lingvističkim pristupima toga važnog razdoblja te imajući na umu implikacije suvremenih strukturalističkih i semioloških istraživanja, Szombathy je svoje vizualnoumjetničke djelatnosti nastojao provoditi izvan zatvorenih prostora ateljea i izložbenih prostora, odnosno u javnom prostoru na otvorenom. Takva je odluka također bila u skladu s akcijama koje je izvodio u urbanim ili prirodnim okruženjima. Ovaj umjetnik nikada se nije bavio slikarstvom ili kiparstvom u praksi; bilježio je spontane lingvističke pojave, vizualne znakovne tvorevine anonimnih autora u urbanoj životnoj sferi koje su u potpunosti ispunjavale njegova očekivanja u pogledu slike ili skulpture i koje bi on, ali i drugi, mogao zabilježiti fotografijom te prihvatiti kao vlastiti rad. U tom smislu, a da konkretno ne slika ili kipari, mogao je proizvesti vlastite slike i skulpture kroz fotografiju kojom je zabilježena dana lingvističko-estetska pojava, time ju izmjestivši iz njezina okruženja. Takvom je modernističkom gestom umjetničkoga prisvajanja stvorio zbirku od nekoliko stotina snimaka, od kojih svaka tematizira nađeni predmet, tj. objet trouvé.

Većina vizualnih pojava koje je nalazio najintrigantnijima pojavljivale su se na pročeljima zgrada. Među ostalim, radilo se o praznim pravokutnim ili kružnim površinama koje su ostale nakon uklanjanja nositelja stvarnih poruka – reklama ili znakovlja tvrtki – ili onih koje su nastale kao posljedica korozije ili oljuštene boje. Proučavajući raznolike procese lingvističke erozije, utvrdio je kategorije s jednim zajedničkim svojstvom: njihova nekadašnja funkcija nositelja sadržaja pretvorila se u funkciju znaka, poprimivši metalingvistička svojstva. Szombathy je povukao paralelu između tih upražnjenih površina i umjetničko-filozofske problematike praznoga platna, dobro znana zaključka lingvističko-redukcionističkih pothvata konkretnoga, fundamentalnoga i suprematističkoga slikarstva. Prazne površine u drvenim ili metalnim okvirima predstavljale su odvojenu potkategoriju koja ukazuje na problematiku uokvirivanja platna. Autor je uočio i novu vrstu praznih površina koja se javlja u velikim gradovima današnjice: rezultat (često opetovanih) premazivanja različitih ilegalnih tekstova s uglavnom političkom pozadinom, što je praksa koja je u posljednje vrijeme rasprostranjenija.

Proučavajući lingvistički materijal nađen na fasadama i zidovima, otkrio je i uzorke boje nanesene kistom koji kao da se podudaraju s osnovnim motivima apstraktnoga slikarstva. Efemerne mozaike boja anonimnih autora murala prepoznao je kao analogne lingvističkim standardima visoke umjetnosti.

Nudeći skulpturalnu analogiju treća, veća skupina djela, sastavljena je od skulpturalnih formi izvorno namijenjenih ispunjavanju utilitarnih ciljeva, a koje su također zabilježene u urbanoj životnoj sferi. Baš poput mrlja boje na zidovima ili upražnjenih tragova uklonjenoga znakovlja, ove trodimenzionalne forme – energetski vodovi – ukazuju na prijelazna prije nego na konačna stanja. Fotografije svjedoče o estetskoj kvaliteti koju možemo nazvati efemernom zbog svojega stanja tranzicije i prolaznosti. Pojave fotografirane prije nekoliko desetljeća s vremenom su nestale jer su vodovi nekoliko dana poslije ugrađeni u zidove zgrada. Umjetnik ih je našao u pravi čas i pribavio 'fizičke dokaze' njihova postojanja, a njihovim nehajnim formama pridao estetske karakteristike. (Karen Eliot)

**
Bálint Szombathy (Pačir, Vojvodina, 1950.) multimedijalni je umjetnik u domeni performansa, instalacije, vizualne poezije, elektrografike, postkonceptualizma, urbane semiologije te pisac, urednik, art organizator. Član je i osnivač legendarne Grupe Bosch+Bosch (Subotica, 1969. – 1976.) i sudionik manifestacija jugoslavenske „nove umjetničke prakse” 1970-ih. Od 2000. živi u Budimpešti gdje uređuje časopis za umjetnost Magyar Műhely te vodi istoimenu galeriju u kojoj organizira zajedničke izložbe mađarskih i stranih umjetnika, piše za vodeće umjetničke časopise, izdaje knjige. Poslijednjih godina bavi se tematikom rodne zemlje ili zavičaja istražujući pojmovne poremećaje toga termina u svjetlu migracija i selidbe naroda te etničkih entiteta u bliskoj prošlosti.
Radovi mu se nalaze u zbirkama Muzeja savremene umetnosti Vojvodine, Novi Sad; Moderne galerije, Subotica; Muzeja savremene umetnosti, Beograd; Muzeja suvremene umjetnosti, Zagreb; Kolekciji Marinko Sudac, Zagreb; Ludwig Museum, Budimpešta; Mađarske nacionalne galerije, Budimpešta; Kröller-Müller Museuma, Otterlo; Tate Modern, London.
Za svoj umjetnički rad dobio je više nagrada i priznanja među kojima izdvajamo: Nagrada Lajos Kassák, Pariz (1989.); Nagrada Izdavačke kuće Forum, Novi Sad (1993.); Nagrada Sava Šumanović, Novi Sad ( 2007.); Nagrada Mihály Munkácsy, Budimpešta (2008.); Nagrada Vladislav Ribnikar, Beograd (2015.); Viteški križ - državno odlikovanje Mađarske za zasluge, Budimpešta (2018.).

Izložba se može pogledati do 11. travnja 2018.


(D.H.F., 16.03.2018)