'Je li ispuhani balon i dalje balon? Ili je ono što balon čini balonom upravo zrak unutar njega? Čini li posve određeni balon posve određenim balonom dah osobe koja ga je napuhala? Čini mi se da je srž ove predstave upravo taj dah. Dah kao jedno od osnovnih sredstava glumačkoga izraza. Dah kao reprezent Glume i kao reprezent Života. Pirandelovski isprepletene paralelne realnosti ove predstave propituju moć glumački razigranoga storytellinga. Je li priča o Šeherezadi samo lijepo uobličeni mit u koji bismo voljeli povjerovati ili pričanje priča zaista može imati iscjeljujući odjek? Može li pričanje groteskno iščašene priče jednoga glumca pomoći depresivnoj ženi? Ili možda, po principu zrcalnih slika, to pričanje može pomoći upravo njemu samome, zarobljenome u prostoru vlastitoga napuhanoga glumačkog ega? Ovo je i predstava o vlastitim frustracijama koje proizvodimo sami, no uvelike potpomognuti apsurdima društveno-političke stvarnosti koja nas okružuje, stvarnosti u kojoj se lice mafije počesto ne razlikuje od lica pravde. No, iznad svega, ovo je predstava o Glumcu, o njegovom identitetu, o tome za koga i zašto on uopće igra svoju igru.' Tajana Gašparović
