izložba

Mreža / multimedijalna trilogija


vrijeme: 10.07.2017. - 23.07.2017.
mjesto: Split, Salon Galić, Marmontova 3

Zajednička izložba umjetnika Roberta Maloića, Mirne Kutleše i Emilije Duparove pod nazivom 'MREŽA / multimedijalna trilogija' otvara se u ponedjeljak, 10. srpnja u 20 sati u splitskom Salonu Galić, a radovi se mogu pogledati do 23. srpnja 2017. 

MREŽA / multimedijalna trilogija

„Sve se zbiva kao da je veliki tok svijesti prodro u materiju, bremenit, poput svake svijesti, golemim mnoštvom virtualnosti koje se međusobno prožimaju. On je povukao tvar u organiziranje, ali njegovo se kretanje pri tome ujedno beskonačno usporilo i beskonačno razrijedilo“
Stvaralačka evolucija, Henri Bergson

Troje autora koji zajednički izlažu u Salonu Galić na razini površnog gledanja ne dijele naizgled ništa osim osobnih poznanstava nastalih slučajem koji je htio da njihove geografske, profesionalne i akademske koordinate gravitiraju k Rijeci. U pogledu odabira pojedinačnih umjetničkih izraza, Emilija Duparova najčešće se koristi multimedijalnim instalacijama i projekcijama, prostorni radovi Mirne Kutleše proistječu iz njena slikarskog iskustva, a Robert Maloić bavi se primijenjenom umjetnošću, instalacijom i fotografijom, koristeći se isključivo organskim materijalima. S obzirom na činjenicu da je riječ o slikarima koji su u svom matičnom mediju odavna profilirani i na konceptualnu utemeljenost vlastitih radova, nemoguće je negirati postojanje zajedničkih dodirnih točaka koje su razvidne na planu njihovih inherentnih organskih, ambijentalnih, prostornih i transcendentalnih poetika. Izložba postaje konvergentnom točkom triju osobnosti i umjetničkih izraza koji se isprepleću i oblikuju jedinstveni ambijentalni doživljaj.

Mreža označava sustav unutar kojeg se nalaze individualne i univerzalne fizičke, asocijativne, mentalne i metaforičke kategorije. Njeno temeljno obilježje je fluidnost koja se osjeća u dijaloškom približavanju i udaljavanju spoznajnih razina organskog (Maloić), mentalnog (Kutleša) i energetskog (Duparova); u poredbama opisnih fizioloških atributa radova kao što su kapilare (Maloić), plazma (Kutleša) i opna (Duparova); u dvojnosti tumačenja prostora kao ambijenta ili kao mjesta kritičkog razlučivanja unutarnjeg od vanjskog; te u komplementarnom suodnosu različitih medijskih polazišta crteža (Maloić), slike (Kutleša) i tehnologije (Duparova). Složenost odnosa unutar ove multimedijalne trilogije uzrokuje privid stalnog tijeka, nicanja, grananja, izmicanja, podrhtavanja, titranja i kruženja.

Funkcija integrirajućeg mraka (koji na izložbi djeluje gotovo kao samostalni medij) jest da bude narušen, i to ponajprije „kretanjem“ Maloićeve razgranate, site-specific instalacije, sačinjene od lomljenih, gomilanih i uglavljivanih organskih materijala koji se iscrtavaju od ulaza prema dubini izložbenog prostora. Na djelu je scenografski postupak koji, unatoč fizičkoj statičnosti, postiže dojam svjesnog i aktivnog prodiranja instalacije u prostor, uspostavljajući adhezivni kontakt s ostalim radovima. Uvijek novom uporabom izvornog prirodnog materijala, po čemu je srodan konceptualnim umjetnicima talijanske Arte Povere, Robert Maloić izaziva niz asocijacija, podsjećajući na kategorije prolaznosti, odnosno (ne)trajnosti i same vrijednosti fizičkih pojavnosti kroz motrište čovjeka kao onoga koji određuje njihov značaj i korisnost.

Eksperimentalni laboratorij Mirne Kutleše nastavak je autoričine recentne prakse proširivanja dvodimenzionalnih medija slike i crteža u prostorne instalacije, što rezultira stvaranjem neobičnog i ambivalentnog ambijenta čiji oblici i značenja se uslojavaju. Autorica gradi sistem nalik zagonetci ili zamci u kojem istovremeno ostavlja i sakriva tragove mogućeg iščitavanja te uspostavlja doživljaj određene pokretljivosti i napetosti. Rad U očima pauka (2017.) sastoji se od nekoliko objekata raspoređenih u središnjem prostoru galerije koji djeluju kao tijela za projekciju sjena i odraza preko jednostavnih optičkih sistema svjetla, leća i ogledala. Projekcije na zidovima očituju se dijelom kao statične, a dijelom kao pokrenute slike (refleksija vode na zidu rezultat je konstantnog, polaganog kapanja vode iz bočice sa stropa u posudu kroz koju prolazi usmjeren mlaz svjetlosti). One su uglavnom apstraktne, uz sporadične aluzije na figuraciju i evociraju mentalni proces i principe gledanja kroz elemente proturječja. Nadalje, one podrivaju logiku koju istovremeno grade i istražuju pojam slike kroz njenu semantičku kompleksnost, uslijed koje, kako sama autorica kaže, ona poprima različite razine značenja, gdje može djelovati kao odraz, predodžba, paslika ili (op)sjena.

Na samom kraju galerijskog prostora postav zaokružuju video radovi i zvučna  instalacija zajedničkog naziva Autopoiesis (2017.) Emilije Duparove, multimedijalne autorice koja je na recentnim izložbama zaokupljena petljom kao osnovnom „metodom i motivom“ osobnog umjetničkog izraza.  Video rad Šešir (2017.) snimak je upečatljivog motiva ljetnog slamnatog šešira kroz čiju se fakturu probijaju točkice svjetla. Duparova koristi krajnje jednostavan postupak u vidu kontinuiranog okretanja fotografije kako bi postigla efekt začudnosti  i odmak od izravnih referenci na prikazani motiv. U video radu istoimene cjeline, Autopoiesis (2017.), u polegnutoj projekciji  prikazano je opetovano kružno gibanje u obliku auto-terapijskog procesa masaže trbuha. Ovaj predio tijela, zajedno sa vlastitim središtem u pupku, važna je točka u sagledavanju tijela kao skupa energijskih silnica i nosilac mnogih spiritualnih značenja, posebice u istočnjačkim kulturama.  Uz tjelesnost i intimnost, koje u cjelokupnom opusu Duparove zauzimaju posebno mjesto kao polazišta semantičke nadogradnje na područje transcendentalnog, zvučna instalacija Neprolazna misao (2015.) kontinuiranim nizanjem mentalnih kategorija pojmova i sintagmi u naoko jednoličnom ritmu autoričina glasa interpretira koncentrični tijek prostorno-vremenske petlje. 

Na koncu, premda sama pojavnost i simbolička narav petlje predstavlja neizostavan ključ tumačenja svakog od recentnih radova Duparove, ona istodobno, zahvaljujući svojoj neprekidnoj kružnoj „logici“, izaziva tautološku prazninu koja „centrifugira“ poziciju promatrača natrag prema sagledavanju cjelokupne izložbe. Dodavši tome prostornu dojmljivost Maloićevih  organskih struktura koje se kapilarno otkrivaju i neizvjesno nestaju na međi  unutarnjeg i vanjskog aspekta prostora i Kutlešinih vizualnih eksperimenata kao virtualnog mjesta između stvarnosti i njene projekcije, izložba se konačno otkriva kao fluidan sklop različitih značenja u kojem individualne autorske cjeline određuju i bivaju određene prostorom. / Božo Kesić
 

(D.H.F., 10.07.2017)


 



http://www.forum.tm/vijesti/cekate-animator-kulture-koji-je-odgojio-generacije-teslasa-i-koncarevaca-i-jos-uspjesnoOčito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpu