Jadranka Ivaniš Yaya: 'Ovo više nije igra'

 
Ovo više nije igra

Već nekoliko godina u kontinuitetu klasičnu štafelajnu sliku Jadranka Ivaniš Yaya proširuje prema kolažu, asemblažu, odnosno, slikoreljefu i slikokolažu, često nedovršenih i nepravilnih rubova i dimenzija djela. U tom kontekstu, slika funkcionira kao prozor u prostore njezinih misli, emocija, stavova, dnevnih raspoloženja, ali i umjetničin satirično-kritički komentar društva. Taj fragmentirani svijet Yayinih slika ne teži kaosu i neredu, već je intuitivni refleks našeg svijeta koji je također u potpunosti fragmentiran, i gdje svakodenvno zapažamo diskontinuitet vremena, prostora i različitih iskustvenih situacija.
Stoga njezina djela zrcale ideju kako umjetnosti treba danas pristupati nekonvencionalno, intuitivno i daleko od već potrošene matrice postkonceptuale, vraćajući se na korijene Novih divljih, drugog vala ekspresionizma, apstraktnog ekspresionizma, ali i kaligrafije i lirske apstrakcije, s izraženom kontemplativnom komponentom. S obzirom na te morfološko-stilske korijene, radovi slikarice Jadranke Ivaniš Yaye promatrača već na prvi pogled u potpunosti uvlače u svoj moćni svijet arhetipova, simbola i vizualne magije. Taj fascinantni vizualni „košmar“ namjerno je upisan i izrezan od komadića različitih materijala u polje slikokolaža, kako bi se podcrtao simultanizam iskustava i događaja današnjeg svijeta, ali i vrlo intenzivno upisanog osobnog iskustva umjetnice.
Jadranka Ivaniš Yaya u kontinuitetu razvija ekspresionističku ideju suvremenog urbanog šamana, koja se odlično uklapa u recentne tendencije posebice u bliskoj nam austrijskoj i njemačkoj umjetnosti, a ne samo na njihovu tradiciju Novih Divljih (Die Neue Wilde) i Josepha Beuysa, no bliska je i nadrealističkom repertoaru s motivom tzv. licâ-maski, kao i iskustvima plemenske umjetnosti (tribal art). U nekim ćemo njezinim prizorima podjednako prepoznati senzibilitet Karela Appela, Victora Braunera ili Juliana Schnabela.
U novom ciklusu slika islikokolaža u kombiniranoj tehnici akrila, kolaža i dekolaža, umjetnica stvara niz složenih planova i prizora, s bezbrojnim detaljima piktogramske naravi, koji svi zajedno pikturalno funkcioniraju kao snažna vizualna cjelina. Sâm materijal već postupkom izrezivanja, slaganja i lijepljenja daje podlozi snažnu dinamiku i hrabro se probija u prostor. Iskazujući delikatan osjećaj za kompoziciju prizora, Jadranka Ivaniš Yaya prezentira dinamički i značenjski moćne slike ispunjene fragmentima podsvijesti, snova, ali i uvijek prisutnih arhetipova. Njezino je umjetničko iskustvo autentično, iako će promatrač moći uspostaviti paralele sa slikarskim opusom Zlatka Kesera ili beskonačnom papirnatom igrom Miroslava Šuteja. No, od te činjenice ne treba bježati, jer to samo otkriva slikaričine genetske srodnike po senzibilitetu u kontekstu hrvatske suvremene umjetnosti.
Stoga i u naslovu izložbe Jadranka Ivaniš Yaya ukazuje na važnost igre u umjetničkom stvaranju, mogućnost improvizacije, slučaja i pogreške koji nam daje šansu kretanja iz početka; kao nešto što označava istinski poligon slobode istraživanja, i što umjetnika u radu može odnijeti u sfere podsvijesti bez zadrške.Sama je umjetnica u više navrata istaknula kako je svaka slika rezultat promjene koju je ona u njoj napravila, odnosno, „slika je zapravo mene naslikala“.
Jadranka Ivaniš jednako tako afirmira u svojim djelima tezu kako umjetnost u današnjem društvu može osvještavati promatrače izvan uskih kanala ideologije, politike ili kulturoloških teorija, i zadržati važnu estetsku komponentu uz decentno upisan bunt i revolt. Pa ako je to i svojevrsna varijanta urbane džungle, važno je da niti na koji način nije previše sterilno, dekorativno i pretenciozno ispolirana i da nije podložna bilo kakvim stereotipima i konvencijama. Umjetnost za nju nije intelektualna igra, ona promatrača zatravljuje, šokira i vraća arhetipovima. Ona je duboki korektiv naših poremećenih emocija koje nam nameće suvremeno, u mnogo čemu perverzno i dehumanizirano društvo. - Iva Körbler