Andreja Kulunčić u koprivničkoj AK galeriji/Umjetnost kao demokracija

Kao i u većini svojih radova, tako i ovdje, autorica umjetničku praksu doživljava kao istraživanje i interaktivni proces u kojem sudjeluje publika, a teme su uvijek društveno angažirane. Rad „U krugu“ iz 2012. ostvaren je u suautorstvu s radnim timom i pacijentima Klinike za psihijatriju Vrapče u Zagrebu, a ideja projekta je destigmatizacija duševnih bolesti i naglašavanje važnosti resocijalizacije bolesnika. Stolicama u prostoru (u krugu) simulira se stvarna terapijska situacija, a publika aktivno sudjeluje ulaženjem u taj krug i ispisivanjem nekih od rečenica, koje pacijentice izgovaraju, na zidove i pod galerije. Jedan od elemenata rada jest i pitanje „Zašto dva puta više žena nego muškaraca obolijeva od depresije?“, a ovaj rad nudi neke od mogućih razloga te progovara o problemu iz rodne perspektive. Rodna perspektiva prisutna je i u radovima „index.žene“ (2007-2014), interaktivnom projektu koji poziva žene da kažu kako se osjećaju u svom privatnom i poslovnom okruženju. Autorica im ovim radom daje glas i vidljivost te nudi mogućnost osvještavanja i aktiviranja. U radu „Samo za Austrijance“  (2005.) autorica se koristi metodama reklamiranja i na javnom mjestu izlaže oglase za posao namijenjene isključivo Austrijancima no s uvjetima koje oni nikada ne bi prihvatili, a s kojima se migranti susreću svakodnevno u procesu traženja posla. 
 
U tekstu predgovora „Umjetnost kao demokracija“ Milja Špoljar kaže:  „Umjetnost, dakako, nije politika, ali umjetničke strategije to inherentno jesu, politične čak i onda kada je ta političnost tek implicitno prisutna – zabašurena - u radu umjetnika. Otud i usporedba umjetnosti s demokracijom, budući nas poststrukturalizam uči o diskurzivnoj premreženosti različitih slojeva društvene zbilje kao uvjetu raspoznavanja odnosa moći. Tako će u ovoj priči umjetničke strategije blisko koketirati s pojmom demokracije, a odnos umjetnika i njegovog rada koncipirat će se oko pojma demos.
U svom tekstu (Po)etika društvenih promjena, Irena Bekić zapisuje sljedeće: „[u]mjetnost kao okruženje za znanje, susrete i komunikaciju jedna je od osnovnih postavki (…) strategije [Andreje Kulunčić]. U tom smislu umjetnica poziva na suradnju timove stručnjaka koji istražuju problem, vode radionice i drže predavanja.“  Andreja Kulunčić tako u svome radu stvara oaze prohodnosti, logična mjesta za susret onih koji, u sasvim jedinstvenom trenutku, progovaraju zajedničkim jezikom o određenoj problematici. Takve oaze prohodnosti svojevrsna su prilika za događanje demokracije, ali „izvan struktura klasične političke organizacije ili bilo kojeg klasičnog političkog oruđa“ , kao što kaže Kulunčić u intervjuu Alati otpora: Razgovor s Andrejom Kulunčić. Umjetnik je ovdje koordinator koji inicira, prikuplja, pohranjuje, filtrira; on funkcionira kao predstavnik demosa, heterogenih timova egalitarnog predznaka koji transparentnim metodologijama dolaze do zajedničkog cilja: umjetničke akcije / instalacije koja u fokus postavlja pojedinca najčešće lišenog prava glasa.

Ali institucionalizacija označava slabljenje demokracije, bilježi Sheldon S. Wolin; u trenutku kad se poput nužnoga zla pojavljuje struktura, demokracija je već iščezla. Stoga označeno demokracije neprestano isklizuje i bježi. Ipak, Andreja Kulunčić uspijeva ga zadržati i na taj način produljiti mu životni tijek. „Radim na finom podešavanju društvenih odnosa, pazim da se tema ne banalizira, da se ništa ne preskače, da se nitko ne iskorištava. Stalno čistim kanale, tj. odnose, na neki način prevodim i posredujem, između mene i suradnika, između nas i naše teme, između galerije i publike, itd. Ujedno gradim i okvir projekta u kojem se trudim da svatko pronađe sebi adekvatno mjesto na kojem može dati svoj maksimum i osjećati se sigurnim. Naravno, sve to treba i koordinirati, voditi, naći financijsku podlogu, itd.“  Objektivizacija kao preduvjet hijerarhije ovdje je zamijenjena posredništvom kao intimnom sponom između umjetnika i njegovog rada. Umjesto vertikalne konstelacije subjekt-objekt stvara se krug, a u tom se krugu napokon jasno razabire umjetnica. (iz predgovora Milje Špoljar)