Mali su Višnjanci sa svojim mentoricama željeli sačuvati živu kulturu, odnosno, tradiciju pričanja, taj dinamični, međuljudski proces i sve njegove segmente: emocije, taktilnost, glas, gestikulaciju, prihvaćanje, ljubav i odgoj, znajući da će na taj način sačuvati i priče. Pričanje priča povezalo je djecu s njihovim djedovima i bakama te roditeljima, a djeca su spoznala i osjetila prijenos tradicije, kroz vještine pričanja i pripovijedanja, u svojoj najbližoj sredini, obiteljskom okruženju.
Upravo je to cilj očuvanja nematerijalne/žive kulture: da zadrži svoju specifičnost življenja koje je uvijek drugačije, iznova živo.
