Mala retrospektiva smrti je zagrobni umjetnički eksperiment koji pred publiku izlaže sve aspekte i poveznice smrti i života u svakodnevnom i ne baš tako svakodnevnom životu i smrti. Izvođači, nama dragi pokojnici Boris Bakal i Leo Vukelić, diskurzivno će obrazlagati svoje umiranje i svoje stavove o umiranju kroz intedisciplinarnu i interaktivnu procesno-projektnu izvedbu. Prva od 4 premijere održat će se u srijedu, 21. veljače, u 19 sati, u KIC-u.
vrijeme: 21.02.2018. 19 h
mjesto: Zagreb; KIC, Preradovićeva 5
Mizoginija je strah od smrti
Svi naši odnosi su uslovljeni našim stavom i odnosom prema smrti. I strah od smrti je mjera svih stvari, svih odnosa i svih problema. Smrt je službeni pokrovitelj života. A svaki drugi strah je samo derivacija straha od smrti.
Mizoginija je strah od smrti u obliku žene. Homofobija strah od smrti u obliku homoseksualca. Heterofobija strah od smrti u obliku heteroseksualne osobe, često transfer straha od nekog iz vlastite obitelji. Agorofobija strah od smrti u obličju prostora. I tako dalje.
Svi ti strahovi su strah od onog drugog, drugačijeg, nepoznatog, koje nas, prve, ugrožava, to jest ubija ili još gore, mijenja. Kao da je promjena, u nekim slučajevima, jednaka smrti. Ili, možda možemo reći da je i smrt, samo promjena.
Bez smrti i straha od nje ne bi ni sjećanje, ni pamćenje, ni sticanje, ni postojanje, ni nasljeđivanje ni baštinjenje, ni povijest imali smisla, ili bi imali posve drugačiji smisao od onog koji poznajemo.
U promišljanju i prihvaćanju smrti leži smisao ovog umjetničkog djela. Prihvaćanje nečega što je neminovno dio nas od "samog početka". Dio procesa prihvaćanja.
"Mala retrospektiva smrti"
autor koncepta: Boris Bakal
Autori predstave: Boris Bakal, Leo Vukelić, Anja Pletikosa
Izvođači: Boris Bakal, Leo Vukelić, Domagoj Klasić, Oleg Colnago, Tomislav Jurčec
Dramaturgija: Anja Pletikosa, Boris Bakal, Leo Vukelić
Kostimi: Ivana Bakal
Scena: Leo Vukelić, Boris Bakal
Zvukovi, glazba i izbor glazbe: Studio Bacači Sjenki i Oleg Colnago
Produkcija: Multimedijalna umjetnička organizacija Bacači Sjenki
Suradnici: Vedran Grladinović, Vedrana Klepica
Koproducent: Kulturno informativni Centar Zagreb (KIC)
Podrška projektu: Ministarstvo kulture RH, Ured za kulturu Grada Zagreba, Zaklada kultura Nova
Zahvale na potpori: Snježana Abramović, ZKM, Grozdana Katalenić, Stanko Juzbašić, Emil Matešić
Post festum
"U svojoj priči Sarrasine, Balzac, govoreći o kastratu prikrivenom kao žena, piše ovu rečenicu: "To jest Žena, s njezinim nenadanim strahovima, njezinim iracionalnim hirovima, njezinim instinktivnim bojaznima, njezinom nedokučivom hrabrošću, njezinim usuđivanjem i njezinom delicioznom delikatnosti osjećaja"
Ko to u ovoj rečenici govori? Je li to priča glavnog lika, zabrinutog za zanemarivanje kastrata koji se skriva ispod žene? Da li se radi o Balzaku, pojedincu, koji na temelju svog vlastitog iskustva poznaje filozofiju žena? Da li je to Balzak autor, onaj koji iznosi književne pojmove o ženstvenosti? Da li je to sveopšta mudrost ili nekakva romantična psihologija? To će zauvijek biti nemoguće doznati, iz dobrog razloga jer je svo pisanje samo jedan poseban glas koji se sastoji od mnogo nejasnih glasova, a ta je književnost upravo izum onog glasa kojemu ne možemo dodijeliti određeno podrijetlo: Pisanje je onaj neutralni, složeni, posredni prostor gdje naš subjekt nestaje, ono negativno gdje je sav identitet izgubljen, počevši od samog identiteta tijela koje piše."
Iz Roland Barthes, "Smrt autora"
Tako govori Barthes davne 1967. Autor zapravo nije mrtav, ali je umnožen, ustostručen, izmješten u više motrišta i posve nepouzdani pripovjedač kojem/kojima moramo vjerovati sve ili ništa. U priči o smrti, o nestajanju, autor je primoran biti prisutan i biti svjedokom vlastite smrti. On je i gospodar smrti i straha od nje i posve bezdušni promatrač vlastitog ništavila. On je otuđen od smisla i slika narativa. On ne postoji, on je dokinut prije i posle čina stvaranja. Događaj se zapravo nije ni zbio, dogodio, odvio. On je samo prepričan.
