Gradska galerija Fonticus Grožnjan: Leon Vidović & Petar Dugandžić

Predgovori:

Petar Dugandžić / Rainbow23: Izgubljeni Miraz 4 (Sazviježđa 4/23)

Petar Dugandžić / Rainbow23, pripada kreativcima, igračima. On se igra elementima koje si sam zadaje. U bjelini galerije nalazimo oznake činjenja, kretanja, ali i kretanje samo. Autor namjerno miješa igru i elemente igre. Koncept ove performativne, izložbene prezentacije, ublažuje granice između vizualnih, plesnih i zvučnih disciplina ujedinjenih u specifični doživljaj. Pred nama je razrada promišljanja koja su se u premisi podudarala sa osjetima i koja su prošla niz doživljajnih i spoznajnih pomaka. Autor ovim „recitalom“, jezikom pokreta tijela u živom nastupu, a prije toga gestualnom prilasku likovnoj podlozi, načinje područje propitivanja imaginarne realnosti. Rezultati su vizualna ponuda rezultata osobnih impresija.
   
Ovaj javni nastup trebao bi se poigrati promatračevom percepcijom na planu vizualnog i smislenog. Elementi kojima nas autor okružuje iniciraju nekoliko mogućih interpretacija. Glavni i najdramatičniji dio ove prezentacije svakako je njezin performativni dio. Iako ovu izvedbu još nismo vidjeli, poznajući njegove prijašnje nastupe, možemo očekivati dojmljiv iskaz. Poput šamana, autor se koristi tijelom, pokretom, zvukom, osvjetljenjem, kostimom, asortimanom scenskih rekvizita. Sve je pažljivo uklopljeno u priču koju nam želi ispričati. Prema dogovorima, performans će se baviti idejom, prijelazom iz mikro u makro kozmos. Zapravo prisustvom, skoro istovremeno, u oba ova segmenta univerzuma.
  
Performans je događaj kojeg performer dramaturškim ponašanjem usmjeruje grupi ljudi, publici. Performans ima elemente rituala, kazališta, cirkusa, plesa, pantomime, glazbe. Time se iskazuju elementi igre. Performansu kao obliku artizma prethodi avangardna umjetnost XX. stoljeća, a razvija se uz varijante: happening, dadaizam, body art… (bečki akcionisti, fluksus, brojni umjetnici…). Jedan od njih,  Joseph Beuys, eklektičar konceptualizma, performansa i arte povera, imao je presudan utjecaj na istraživanje međuodnosa života i umjetnosti. Ovaj način iskaza sve se rjeđe javlja kao iznenadna intervencija u neformalnim prostorima, a sve češće se odigrava u teatru, muzeju, galeriji, pa time donekle gubi na istraživačkoj provokaciji. Iako se pretapa s drugim kazališnim praksama, ipak opstaje kao live art ili body art. Izvedba miče razlike između realnog i fikcije, izvođačeva tijela i njegove pretvorbe u umjetnički objekt.
  
Dugandžić se obraća obradi plohe, slikarstvu, paralelno s iskustvom u proširenim medijima. On predstavlja dvije grupe radova. Jedna je narativno oblikovana dok se druga, novija, oslanja na spontanost, igru, uz sudjelovanje pokreta i materijala, prepuštena je instinktivnom. Neki radovi imaju dekorativne karakteristike, no njih nadjačava postignuta mistična atmosfera. Oslobađajući se do neke mjere narativnosti kojom obiluju njegovi performerski radovi, recentni niz slika/crteža ostaje apstraktan. Kao što je performans niz izgovorenih gesti, na sličan, ritualni način, autor prilazi slikarskoj podlozi. Ovi radovi referiraju se na vrijeme apstraktnog ekspresionizma. Tako naslikana slika nije prikaz nekog sadržaja nego polje slikarova djelovanja gdje trag akcije postaje sadržaj, djelo. Pod utjecajem nadrealista i egzistencijalne filozofije, ovaj način otkriva novi pristup umjetnosti gdje slikarstvo postaje zamjena za život.
  
Svako je oblikovanje, kreiranje,  igra i za umjetnika i za promatrača. U igri se sve neprestano mijenja – posebno performerskom izvedbom uživo.  Autor je pažljivo birao elemente koji mu obilježavaju scensku izvedbu. Nakon produkcije performansa uživo, u galerijskom prostoru ostaju rekviziti. Nudi nam se ambijentalna instalacija. Ove predmete i radove u ovom sastavu, na ovaj način, možemo potpuno doživjeti u galerijskom prostoru uz performera. Tu je smisao ovog projekta potpuno iznjedren, ali to nosi novu konotaciju. Niz radova, kao posljedica završetka performativnog segmenta, predstavlja privremenu cjelinu. Mičući se sa scene, autor postavlja problem niza kao zbirke, galerije ili muzeja.
  
Ovaj projekt svojim sastavnicama unosi ideju o mijeni. Naša, zapadna, bahata civilizacija oduvijek je imala olak pristup odnosu pasivno-aktivno, shvaćajući ritam i kontinuiranu mijenu kao višak stvarnosti, umjesto kao djelatan princip. Jer, svijet nije nepromjenjiva i sigurna situacija. Svijet je niz stalnih promjena u nama i oko nas. Sjetimo se iluzije slapa. Hoće li se promatrač osloniti na dogmu ili će prihvatiti spoznaju o fraktalnom ostavljamo njemu. Ovdje, kreativni čin snažno progovara o univerzumu. Uz to, prisutan je osobni pečat, dokaz doživljaja, svjedočanstvo. Tako je ova prezentacija ujedno i ispovjedna.
  
Autor svoj projekt naziva: „Lost Dowry IV“/„Izgubljeni Miraz 4“; s podnaslovom „Sazviježđa 4/23“. On tumači: „…Izloženi radovi dio su mog koncepta, a to je naslikati 23 000 slika za koje je intencija sličan motiv i isti krajnji cilj. (...) Danas, zagledan u zvijezde, razmišljam o ljudima koji nemaju potrebu pogledati u zvjezdano nebo. Onima koji zvijezde ne osjećaju kao vodiče kroz mrak. Prisjetimo se svih koji su zabilježili povijest Svijeta prateći zvjezdane tragove i utisnuli ih od pozicioniranja piramida, kasnijih hramova, pa do iščitavanja natalnih karata…“ Jer, sazviježđa su zvijezde koje su naizgled povezane u posebne skupove na sferi noćnoga neba. Iako udaljene zvijezde u sazviježđu rijetko imaju bilo kakve veze jedna s drugom, no, kad se gledaju sa Zemlje čini se da su blizu jedna drugoj.
  
Internacionalna Astronomska Unija dijeli nebo na 88 sazviježđa. Prvih dvanaest su tzv. znakovi zodijaka. Pored ovih dvanaest, Ptolomej ih je naveo još 36. Zbog kretanja Zemlje, nagnutosti Zemljine osi, ovisno o geografskoj širini, u određeno doba godine bit će vidljiv različit dio neba i različita sazviježđa. Petar Dugandžić, na svoj način, tijelom, zvukom i slikom simbolično iskazuje put do zvijezda. Ujedno propituje gibanje, promjene i nestalnosti pojava oko nas i paralelno s time, u nama samima. (Eugen Borkovsky, XI, 2017.)


Leon Vidović: Zemljane perle
           
Naći formu koja će opisati nered, to je posao umjetnika. (Samuel Beckett)

Kreativnost i igra putovanja su u nepoznato. Pomiriti doživljeno i senzibilno reagirati oblikom može samo osoba umjetničkih sklonosti. Bez kalkulacija. Igrajući se. Naravno, temeljem iskustva i senzibiliteta. Homo ludens. Čovjek igrač.
  
Vrijeme je tzv. postmoderne u kojem je umjetnost izgubila funkciju zadanog prikazivanja. Prisutna je intenzivna artistička djelatnost, gdje kreativac i izvedba imaju ulogu slobodnog svjedočenja trenutka. Artefakti koje potpisuje Leon Vidović, izazivaju zanimanje pri prvom susretu. Nove konotacije javljaju se pažljivijim promatranjem, a sasvim nove bivaju asocirane temeljem postava. Još jedna senzacija biva aktivirana, a to je saznanje o jednostavnoj izvedbenoj  tehnologiji.
  
Autor, ogledavajući oko sebe, uočava tlo, rastresiti površinski sloj zemlje, samostalnu prirodnu tvorevinu nastalu djelovanjem elemenata Zemljine kore pod utjecajem atmosferilija. On uzima prastari element, sastavnice tla: ilovaču, glinu, zapravo onu vrstu zemlje na koju nailazi i koja mu privlači pažnju. Prirodno vlažnu ili sipku, on kreće oblikovati. Zasigurno se tijekom procesa zapitao koji oblik može formirati, a da ne „uvrijedi“ element. On odlično izabire: oblik kugle. I, kao što svjedočimo, zadržao se na obliku kugle, idealnom obliku, obliku kojeg je teško izmjeriti, odrediti, kako geometrijski tako i doživljajno.
  
Kugla je skup svih točaka prostora čija je udaljenost od središta ista ili slična. Redaju se asocijacije: planet Zemlja je kugla, atomi se prikazuju kao kuglice, perla, lopta ili boća je kugla. Ritualnim ponavljanjem pa iskustvenim usavršavanjem, Leon Vidović iskazuje upornost igrača. Njegove impresije, iskazane u materijalu, postaju senzibilni autorski aglomerati. Mrlja na plaštu kugle može ostati mrlja ili, uz neznatne intervencije, postati ulaštena meta za odbljesak svjetla.
  
Radeći na ovom projektu, autor kao da se kontrolira, primiruje, gradeći niz sličnih objekata i koncentrirajući se na samozadanu ideju. On poštuje ezoteričnost. Zen, usredotočenje, meditacija. Svjedoci smo procesa vizualne euritmije, umjetnosti činjenja, pokreta, koji se pred nama pokazuju nizom ujednačenih rezultata. Euritmija je način dobrog usklađivanja pojedinih dijelova neke cjeline, odnosno to je skladno i harmonično izražavanje energija koje djeluju u govoru, glazbi, pokretu, a u našem slučaju, oblikovanju. Vidović opetovano djeluje na sličan način, čime gomila praksu, a što mu dozvoljava raznorodne verzije finalizacija. Stečeno iskustvo ga ne odvaja od premise. On uz varijacije tonskih gradacija, ponavlja komunikaciju s prirodnim elementom, zapravo samo s dvjema: zemljom i vodom. Koristeći ritam oblikovanja, promjenu želi učiniti vidljivom. Rezultati su ponude za inicijaciju.
   
Radnja se događa u Istri, gdje tradicionalno razlikujemo crnu, crvenu i bijelu vrstu pokrova. Ove radove možemo percipirati kao evokaciju ili provokaciju. Osobna potreba za oblikovanjem iskazana je nizom unisonih oblika. Pred nama je ponuda koja nas upozorava da svijet nije jednoznačan i da u svemu oko nas, ali i u nama samima postoje mnogi oblici postojanja koje je neophodno iščitati izvan okvira uvriježene realnosti. Relativnost tijeka i mijena kao osobina stvari događaju se unutar naših spoznaja koje postaju privremene. Stalne promjene ponekad su inicirane prirodnim fenomenima, a ponekad artificijelnom igrom. Grumen zemlje, ovako mišljen, elementarno oblikovan, bez kemikalija i dodataka, bez izlaganja visokim temperaturama, zapravo predstavlja oblikovni homage jednom od osnovnih elemenata. Leonovi radovi nemaju ideju vječnosti, već promjenljivosti: vlaga ovaj privremeni oblik vraća raspršenom stanju. Tako ovo promišljanje rezultira vizualnim senzacijama koje ne opterećuju znakovima iako su i same zapravo znak.
   
Pred nama je niz mijena. Od tektonskih promjena tla do sasvim osobnih, pažljivih, nježnih izmjena ka osmišljenoj formi. Površine, oplošja ovih kugli ponekad raspolažu rasteriranim tonskim gradacijama. Pretpostavljamo da se one fraktalno gube u dubini slojeva predmeta. Autor nudi promišljanje o prevrednovanju materije po obliku i po smislu. Arhetipski materijal preklapa se s arhetipskim oblikom.
  
Radovi su uzbudljivi jer ne pripadaju niti apstraktnoj umjetnosti niti figurativnom prikazu. Umjetnik nudi postav kao instalaciju. Ponuđena je ideja eksperimenta. Artističkim činjenjem problematizira poziciju umjetnosti unutar njenog uvriježenog konteksta, ali i ostalih građanskih uobičajenosti. Poslije nekoliko tisućljeća dogmatskih religijskih prisila i prikrivanja znanstvenih spoznaja, pojavljuje se kvantna fizika. Kao što u nekada nismo vjerovali da je Zemlja okrugla, tako danas sporo prihvaćamo spoznaju da je materija zapravo energija koja titra sporom frekvencijom. Brže vibracije uzrokuju da materija napusti frekvencije koje pet ljudskih osjetila opažaju. Na raspolaganju su nam samo vid, sluh, opip, okus i miris. Druge sfere pripadaju energijama koje vibriraju prebrzo da bismo ih mogli percipirati. Tijek stalnih promjena, teorija organiziranog kaosa i kvantna fizika, utječu na percepciju okoline. Leon Vidović uzima blato ispod nogu i kreće u njegovu transformaciju. Tijek je zaustavljen na decentno različitim oplošjima okruglih formi. On može biti nastavljen u bilo kojem sljedećem trenutku.
  
Autor spaja arhetipsko s nekim novim načinima percepcije okoline. On koristi povijesno i osobno vrijeme. Razmišljajući o dojmljivim ostvarenjima mladog autora, obratih se Hesseu, mom starom imaginarnom prijatelju, kultnoj knjizi „Igra staklenih perli“. Poput velikog Hessea, i mladi Vidović daje nam rezultate plemenite igre. Ni jedan ni drugi nisu nam odali pravila igre. Na nama je da sami shvatimo kako se s njima igrati. (Eugen Borkovsky, XI. 2017.)

https://www.facebook.com/FONTICUS-gradska-galerija-Groznjan-444559365194/