Josip Diminić: 'Oblik i boja zavičajnosti'

Rođen u Svetom Lovreču kraj Labina 1937. Diplomirao slikarstvo na ALU u Zagrebu 1963. kod prof. M. Tartaglie. Od 1964. živi u Labinu. Nižu se godine plodnoga rada, studijskih putovanja, značajnih samostalnih i skupnih izložaba u Hrvatskoj i inozemstvu, mnogobrojnih projekata, plodnih suradnji te vrijednih spomeničkih projekata diljem zemlje. Od 1978. docent, od 1984. redoviti profesor kiparstva na PF u Rijeci i kasnije APU u Rijeci, od 2008. prof. emeritus. Jedna od temeljnih okosnica autorove umjetničke putanje je međunarodni Mediteranski kiparski simpozij u Dubrovi. Autor 11 grafičkih mapa, knjiga Put u Kinu i Rišem pišem. Dobitnik brojnih nagrada i priznanja (Nagrada IV. trijenala hrvatskog kiparstva, Nagrada V. trijenala hrvatskog kiparstva, Nagrada Grada Labina, Odlikovanje predsjednika RH Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića).
 
Oblik i boja zavičajnosti

Josip Diminić je često i na svoj način mijenjao ne samo kiparske materijale (kamen, drvo, glina, bronca, željezo, plastična masa), već i kiparsku bit. U mjeri i skladu sa sobom i s prirodom. Od intimne mekoće, zaigranosti i fluidnosti do kiparske čvrstoće i reprezentativnosti. I ne samo nas, i sebe je iznenađivao. Stvaralačka intuicija, radoznalost i instinkt vodili su ga u traganju za novim vrijednostima likovnoga govora, osobito u traganju za istinskom, sveobuhvatnom i samosvojnom vizualnom metaforom. Kojoj može vjerovati, koja ga može opravdati. Ne u lakoći, vještini i dopadljivosti, već u uvjerljivosti.
 
Polikromne forme u drvu i fiberglasu nastajale su u razdoblju od 1969. do 1976. predstavljene su najprije na izložbi u galeriji Tao u Beču 1971., potom u galeriji Forum u Zagrebu 1972. Osobito je zagrebačka izložba bila važan događaj, prije svega za Diminića. Prepoznat je kao autentični kiparski fenomen, kao kipar jasne vizije, čiste, žive i jezgrovito sažete forme, u biti krajnje jednostavne, uravnotežene i autentične. Diminić takvoga značenja još nije bio viđen. Discipliniranom slobodom oblikovanja otvorio je prostor novoj kiparskoj estetici temeljenoj na čistoj vizualnosti. Modelacijom u drvu i u plastičnoj masi razvio je profinjene oblike i istančane odnose među njima: ulaze jedan u drugi, proizlaze jedan iz drugoga, prelijevaju se u fluidne forme kompaktnih, oblih i čvrstih volumena, pulsiraju napetim taktilnim površinama. Svojom minimalističkom jednostavnošću ostvaruju čvrstu organsku povezanost s istarskom zavičajnošću, s njenom pojavnošću u oblicima i bojama. No, nisu samo forma i boja pridonijele životnosti i posebnosti ovih njegovih apstraktnih plastično-slikarskih forma. Njihovo značenje temeljeno je na činjenici da je u prožimanju kiparsko-slikarske poetike, optičkih i taktilnih senzacija, iskazao iskreni, otvoreni i zreli pristup skulptorskoj misli. I danas aktualni. U tadašnjoj jugoslavenskoj umjetnosti bez usporedbe. Baš je činjenicom autentičnosti postao dijelom naše neprolazne kiparske pojavnosti.
 
Ova Diminićeva organička cjelina iznimno je dosljedna u likovnoj harmoniji. U svojoj najdubljoj umjetničkoj biti nosi dragocjene trenutke stvaralačkog nadahnuća: puninu i zbitost usmjerenu na elementarnost, energiju i svjetlost u bujnim oblicima i čistim bojama, ritam volumena, čulnost i taktilnost površine, kontraste boja koji razbuđuju napetost i snagu volumena, naglašenu estetsku dimenziju i erotske asocijacije. Simboliku zemlje, njenih vječnih stvaralačkih moći i erotičnost plastične forme u organskoj povezanosti. To što se zbiva u samoj biti, u najdubljim slojevima djela, u ritmu, kompoziciji, pokretu, to što materiju privodi u život, sve povezuje, prožima i svemu daje smisao. Tu je njegov kiparski iskaz pun, tu je definirao punu kreativnu zrelost. I svoju najosobniju i najlikovniju skulptorsku sintezu. Vodio ga je tragalački nemir i senzibilnost istinskoga umjetnika. Ali trebalo je posegnuti za naslagama Istre u sebi, za nataloženim slojevima njena trajanja, za vlastitim korijenima, trebalo ju je sagledati kao prostor, oblik i volumen, u novim značenjima i znakovima, u novoj i drugačijoj vizualnoj metaforici, bez zavodljivosti i dopadljivosti naracije, sadržaja i poruka. S ulogom potpunog uvjerenja u svoj rad.
 
Analiza i sinteza čitavoga njegovog opusa tek slijedi, ali važna je ova njegova dionica apstraktnih kiparskih formulacija. Autentična je i životna. Svrstala ga je među neprolazne pojave nove hrvatske kiparske misli. I značajno pridonjela visokom ugledu i dometu suvremenoga hrvatskog kiparstva.
 
(Branka Arh, 2017., iz kataloga izložbe)