Preskočite na glavni sadržaj

Davor Sanvincenti u Muzeju suvremene umjetnosti Istre

U subotu, 17. prosinca, u 20 sati, u prostorima Muzeja suvremene umjetnosti Istre u Puli, otvara se samostalna izložba Davora Sanvincentija. Izložba traje do 15. siječnja 2017.
vrijeme: 17.12.2016. 20,00
mjesto: Pula; Muzej suvremene umjetnosti Istre
url: http://www.msu-istre.hr
Istarski umjetnik mlađeg naraštaja Davor Sanvincenti predstavlja se u Muzeju suvremene umjetnosti Istre presjekom svojih radova nastalih u protekle četiri godine. Smatram da su upravo te godine razdoblje njegovog punog autorskog sazrijevanja te izložba predstavlja smisaono zaokruženu cijelinu koja sažima polazišta, razradu i trenutne rezultate Sanvincentijeva umjetničkog rada.

Ako bi tematski željeli interpretirati autorov rad, onda bi se on okvirno mogao odrediti kao izvjesna posveta drveću, prirodi i svemiru, jer upravo su to interesne sfere kojima autor nadograđuje svoja umjetnička istraživanja. O tome već jasno progovara njegova prva serija polaroid fotografija nazvana Before the first Light (Prije prvog svijetla), koju Sanvincenti radi na gotovo svim lokacijama u svijetu gdje se zatekne, snimajući prirodu u trenutku njezina buđenja, neposredno prije no što će je obasjati prva zraka sunca i pokrenuti njen život. Na prvi pogled ti neoštri crno-bijeli polaroidi okupani difuznim polusvjetlom izgledaju hladno i otuđeno, ali duže ih promatrajaući,  te slušajući tihi cresendo zvučnog zapisa s cvrkutom ptica, postajemo svjesni da iz njih postupno izviru emocije odaslane neoskvrnutom harmonijom božanske ili svemirske ravnoteže.


Da li autor svoj prikriveni emotivan stav želi probuditi tamo gdje nema čovjeka, jer je to danas možda jedino i moguće, ili čekajući zoru prolazi meditativno emotivna stanja koja želi identificirati s prirodom i svojim umjetničkim postupcima? Rekao bih, i jedno i drugo.
Davor Sanvincenti jedan je od najzanimljivijih mlađih hrvatskih umjetnika koji svojim radom već dugo vremena pobuđuje pažnju likovne javnosti. Serija fotografija Before the first Light započeta je 2011. godine, a inspirirana je stihom francuskog pjesnika Stéphana Mallarméa: Le vierge, le vivace et le bel aujourd'hui ... (Nevin, živ i u svojoj ljepoti danas…). Po nekim bliskim duhovnim vibracijama ili sličnom mentalnom sklopu, Sanvincenti je za proslov svog rada izabrao stihove Stéphanea Mallarméa (Pariz, 18. ožujka 1842. - Valvins, 9. rujna 1898.). Naime, premda naoko nema nekih bližih sličnosti između te dvojice umjetnika, ipak izvjesna duhovna povezanost postoji. Stéphane Mallarmé je pod utjecajem Baudelaira bio sljedbenikom kulta ljepote, a potom je sve više težio čistom poetskom izričaju kao esenciji jasne ideje što će ga uskoro približiti onom što danas zovemo konkretnom poezijom. Mallarmé, iako po svom izričaju prvenstveno simbolist, bio je otvoren prema svim ondašnjim umjetničkim eksperimentima, te ga je teško svrstati u strogo definirane stilske ladice, ali njegova težnja ljepoti, inovativnosti i izražajnom pluralizmu konstanta je njegovog cjelokupnog opusa.

Takve težnje nalazimo i kod Davora Sanvincentija, koji u svom radu koristi simboličke konotacije najčešće vezane uz numerologiju i kozmičko znakovlje, što inventivno spaja s primarnim interesima svog umjetničkog djelovanja utemeljenog na području fenomenologije audiovizualnog, odnosno antropologiji vizualne kulture. To ne čudi ako nam je poznat podatak da je Sanvincenti studirao psihologiju i multimediju, a školovao se i kao dizajner, te oblikovatelj zvuka, tako da njegov umjetnički izričaj doista predstavlja sintezu suvremenih medijskih istraživanja. Ovdje ne mislim samo na tehnologiju multimedije već i na njen socijalni i etički utjecaj, jer evidentno je da je današnji čovjek ovisan o novom razmišljanju i drugačijem poimanju svijeta što ga putem brojnih medija donose suvremene medijske kulture. Stoga ne čudi da Sanvincenti u svojim radovima inzistira na interakciji s gledateljem o čemu sam kaže:…“Ispitujem estetske i kvalitativne mogućnosti različitih medija u funkciji direktne komunikacije sa posjetiteljem / promatračem, postavljajući istog u poziciju propitivanja, otkrivanja i širenja vlastitih kognitivnih i emotivnih mapa. Uranjajući sebe u perceptivne scenarije, posjetitelj postaje neizbježan dio samoga rada, reflektirajuća misaono - tjelesna struktura, aktivna prisutnost u vremenu i prostoru“…

Premda to možda nije toliko očito, odnosno na prvi se pogled ne prepoznaje, interakcija s gledateljem postoji i u njegovoj kronološki drugoj, a ovdje izloženoj, seriji polaroida pod nazivom Con una cierta calma (S određenim mirom). Ovdje pod pojmom interakcije smatram reakciju koja je svojstvena samo onim djelima koja se imaju pravo zvati umjetnošću, a to su isključivo ona koja utječu na gledateljevo emocionalno stanje, odnosno da u njemu probude i pobude osjećaje i potaknu ga na razmišljanje. Con una cierta calma pomno je osmišljeni ciklus color polaroida koji se sjajno nadopunjije s prvim ciklusom a između ostalog, obje serije predstavljaju istinski work in progress, koji će prema svemu sudeći, postati autorov cjeloživotni projekt. Tema ovih polaroida je drveće, osamljena stabla što su iznikla na začudnim mjestima i stameno odolijevaju vremenskim nepogodama ali i akcentiraju isječak pejzaža tvoreći s njime metafizičko – nadrealni ambijent, često logici uprkos. Ako smo ovdje interakciju prepustili međuodnosu umjetnikove i gledateljeve emocionalnosti, istinski korak dalje predstavlja instalacija Ø. Taj rad, rađen za Muzički biennale u Zagrebu 2014. godine, predstavlja nastavak ranijih autorovih proučavanja odnosa zvuka, slike i prostora, pošto su audiovizualne instalacije značajan segment Sanvincentijeva rada jer zvuk i slika u ovog su autora uglavnom nedijeljivi, a ambijent, odnosno prostor u kojem postavlja svoje instalacije integralni je dio rada.

Ako se u polaroidima naslućuje težnja božanskom, odnosno svemirskom spokoju ili jednostavnije rečeno ukupnosti svega što postoji, u radu Ø evidentna je Davorova želja integriranju svemirskog beskraja u vlastiti rad. O tome u katalogu premijernog izlaganja rada Ø u Galeriji Studentskog centra u Zagrebu, Karla Pudar piše:...“Interaktivnu prostorno-zvučnu instalaciju Ø Davor Sanvincenti gradi upravo na tragu promišljanja Svemira u odnosu na čovjeka, postavljajući u njoj vertikalnu smjernicu iščitavnja značenja te povezivanja i zatvaranja kruga između nas i Svemira. Pojam Ø (empty set, prazni skup) u matematičkoj teoriji skupova predstavlja jedinstveni skup koji ne sadrži nijedan element, on je istovremeno i otvoren i zatvoren, on je sve i ništa, baš kao i Svemir“...  Maslinu kao drvo Sanvincenti nije slučajno odabrao, jer osim što je ona postala jednim od prepoznatljivih istarskih znakova, posjeduje i niz simboličnih značenja. U kršćanstvu simbol je božje providnosti i brige za ljude, Isusov ulazak u Jeruzalem stanovnici su proslavili s maslinovim granama u rukama, a golubica je u kljunu na Noinu arku donijela maslinovu grančicu kao znak da je potop završen te ona postaje simbolom obnove saveza Boga i ljudi, odnosno danas taj prizor prepoznajemo kao univerzalno uvriježeni znak mira. Maslina je svjedok vremena te je Sanvincenti koristi kao spomen na prošlost, a spajajući njene godove sa svemirskim zvukovima putem nje uvodi nas u moguću buduću civilizaciju, ovisnu o kozmičkim silama i njihovim kretanjima, te nam nudi bolju sutrašnjicu, pod uvjetom da ćemo je znati prepoznati i izabrati. Šetnjom prstom po godovima maslinovog drveta posjetitelj, kroz šumove svemirskog beskraja i ovozemaljske zvukove vjetra i valova, na izvjestan način sam bira svoju sudbinu i postaje mogućim aktivnim sudionikom ulaska u budućnost.

Sinteza koju Sanvincenti ostvaruje u svojim radovima predstavlja i otkriva profinjenu duhovnost koja je i bit Sanvincentijevog umjetničkog govora, koji između ostalog, ukazuje  kako putem novih medija treba utjecati na duševnu higijenu suvremenog društva, odnosno kako kreirati bolju zajedničku budućnost čovječanstva. Stoga njegovi radovi bude u gledatelja emocije jer su rađeni sa suptilnim osjećajem koji nam otkriva iskreni dodir umjetnika u kojem prepoznajemo njegovu humanu auru.“ Mladen Lučić